Blagost i odlučnost – ruku pod ruku

Živimo u eri popustljivog odgoja. Djeca imaju želje i potrebe. Roditeljska uloga je prvenstveno zadovoljiti djetetove potrebe, potom želje. Granice treba postaviti uz uvažavanje potreba djeteta, ali i roditelja i mogućnosti u određenoj situaciji. Prečesto popuštanje zbunjuje dijete, jača njegov osjećaj nesigurnosti i vodi do razmaženog ponašanja.Looking, Child, Cute, Small, Young

Pretjeranim pomaganjem i posluživanjem djeteta, obavljanjem zadataka koje samo može izvršiti, udovoljavanjem i ispunjavanjem želja sprječavamo zdrav razvoj djeteta i uskraćujemo mu vrijedna životna iskustava i lekcije. Takvim ponašanjem dijete učimo da se u ostvarivanju ciljeva oslanja isključivo ili pretežito na pomoć drugih, da ne uvažava ničije potrebe osim vlastitih te ne razvija samopouzdanje u vlastite snage i resurse.

Kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i izgradnje zdravog roditeljskog autoriteta?  Poželjno je:

Stvoriti emocionalno toplo obiteljsko okruženje
To ćemo postići iskazivanjem topline, ljubavi, prijateljskim raspoloženjem, razgovorom, (o)smijehom, uvažavanjem, druženjem, zajedničkim aktivnostima. Od odgojnih metoda najviše su od pomoći objašnjenja (jednostavna, jasna), ohrabrivanje i pohvala (za trud, ne isključivo za postignuće).Looking, Child, Cute, Small, Young, Portrait, Boy

Odgajati dijete prvenstveno u svom domu
Tu dijete uči prva pravila ponašanja i prenosi ih dalje, u okruženje izvan obiteljskog doma (u vrtić, školu, park …). Odgajanje djeteta na ulici, posebno ukoliko je praćeno galamom, prijetnjama i sličnim ponašanjima roditelja, plakanjem i negodovanjem djeteta – nije poželjno. I svakako više govori o roditelju nego o djetetu.

Njegovati dobre bračne/partnerske odnose
Odnos roditelja prvi je odnos koje dijete vidi i jedan od najznačajnijih čimbenika razvoja njegove ličnosti. Ono u obitelji stječe prva iskustva, uči promatrajući ponašanja roditelja, formira mišljenje i stavove, razvija svoje osobne potencijale i kasnije socijalne odnose. Odnos u kojem prevladavaju neprijateljstvo, hladnoća, svađe, prigovaranja, omalovažavanja, kritiziranje, prebacivanje, ucjenjivanje nanosi veliku štetu djetetu i ono će teško (ili neće uopće) naučiti što je tolerancija, ljubav, prijateljstvo, partnerstvo.

Iskazivati brigu i zainteresiranost jedni za druge
Važno je da jedni druge slušamo i da smo zainteresirani za svakodnevne aktivnosti i zajedničko vrijeme. Zajedničko vrijeme roditelja i djece važno je i treba ga osigurati. Od kvantitete važnija je kvaliteta. Kad su djeca manja lakše ih je pridobiti na zajedničke aktivnosti (posebno igru), što su veća važnije je uključivati dijete u razgovor (i razgovarati o temama koje su djetetu važne), pitati za savjet (kako bi ti to napravila?, što bi ti odlučio na mom mjestu?), uvažavati njegovo mišljenje, poticati trud, pohvaljivati ga.

Voditi računa o granicama
Važno je postaviti jasne, konkretne i dobro definirane granice, te čvrsto reći “ne” kad je to potrebno. Dobro su postavljene one granice koje uvažavaju potrebe i roditelja i djeteta. Treba ih postaviti što prije, svakako prije nego što problem nastane ili se odnos zakomplicira. Djeci su granice neophodne, one služe ne da ih sputavaju, već da ih usmjeravaju i pruže im sigurnost. Premda znaju pružati otpor, djeca imaju potrebu za roditeljskim vodstvom i usmjeravanjem.

Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar