Bullying – vršnjačko nasilje

person-2254439_640

Ne okretati glavu nego reagirati…

Svatko od nas vrlo vjerojatno može se sjetiti barem jednog nasilnika ili situacije u kojoj je doživjela nasilje od strane vršnjaka, u školi, u susjedstvu ili drugdje. Vrijeme se strelovito mijenja, prihvatljiva ponašanja nekad i danas nisu isto, nasilje poprima nove oblike, granice se pomiču, ponekad je teško razlučiti zadirkivanje među djecom od nasilja, procijeniti koliko je situacija zabrinjavajuća (je li osoba uistinu ugrožena, bespomoćna ili se može sama obraniti).
Upravo je ta nesigurnost u tumačenju situacije s kojom smo suočeni ili je promatramo ključna za našu reakciju i daljnje postupanje.

Stručni svijet slaže se da ponašanje mora imati nekoliko obilježja ne bismo li ga mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje (B. Coloroso: “ The bully, the bullied, and the bystander, Bios, 2004). To su:

Svjesna namjera
Mora postojati svjesna namjera da se druga osoba povrijedi, da joj se nanese neki oblik štete (fizičke ozljede, emocionalne povrede, socijalne štete)

Neravnopravnost između žrtve i počinitelja nasilja
Pri tome se ne misli samo na fizičku nadmoć (snagu), nego i na status osobe (bolji učenik, popularniji, višeg socijalnog statusa i sl.) i brojnost počinitelja (često je kod vršnjačkog nasilja prisutno više od jednog počinitelja).

Opetovanost i trajnost
Kod vršnjačkog nasilja prisutno je ponavljanje i trajnost, žrtva živi u strahu od ponavljanja.

Prelaženje osobnih granica
Osim navedenog za prepoznavanje je važno znati da vršnjačko nasilje poprima različite oblike, a svi prelaze osobne granice žrtve i zbog njega se osoba osjeća neugodno, uplašeno, bespomoćno, tužno.

boy-3081940_640Ukoliko se sami tako osjećate ili sumnjate kako se tako osjeća vaš prijatelj, učenik, kolega iz razreda ili vaše dijete – trebate reagirati. Neka će djeca jasno izraziti svoje strahove, mnoga nisu spremna to učiniti ili ne znaju kako.

Izbjegavat će susrete s počiniteljem (ili s više njih), odbijati ići u školu, izmišljati razloge za ostanak kod kuće (trbobolja, glavobolja ili sl.), promijenit će put kojim uobičajeno idu u školu i iz nje, osamljivati se, tražiti blizinu odraslih… Također mogu dolaziti kući s potrganom odjećom, modricama, ogrebotinama, školskom torbom, knjigama ili bez istih, bez novca za užinu, a gladni…

Dijete može promijeniti ponašanje i postati povučenije, nesigurnije, anksiozno, agresivno, depresivno… Može izgubiti tek, imati poteškoća sa spavanjem, učenjem… Izraz bespomoćnosti žrtve vršnjačkog nasilja može biti i samoranjavanje ili pak prijetnja ili pokušaj samoubojstva.

Stoga problem ne treba umanjivati. Važno je sagledati sve aspekte i primjereno reagirati. Bolje je pogriješiti i uplesti se bez potrebe nego ne reagirati kad potreba postoji. Svoju sumnju i zabrinutost možemo podijeliti s učiteljem, školskim pedagogom, psihologom ili drugom osobom kao i sa samim djetetom ili mladom osobom. Pri tome valja imati na umu da žrtve često odbijaju govoriti o tom problemu, što zbog straha od počinitelja, što zbog straha od nerazumijevanja.
Svakako bismo trebali ponuditi pomoć i podršku, ohrabriti dijete da nam se obrati kad bude spremno i pokušati razumjeti.

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar