Deficit empatije

Jesmo li sve manje spremni čuti drugoga i suosjećati?

Mediji (prvenstveno internet, mobilna telfonija i računalna tehnologija, zatim novine, časopisi, televizija, radio, kino) postali su ključnan faktor u našoj socijalizaciji snažnim utjecajem na naše ponašanje, stavove i svjetonazore.  Osnovni su izvor informacija i zabave svim generacijama, posebno mlađim, širom svijeta. Mediji sami po sebi nisu dobri ili loši, način na koji ih koristimo određuje njihovu narav.

Činjenica je da medijima dominiraju loše vijesti, promidžbene poruke, politika, mnoštvo sadržaja koji otupljuju naša osjetila, koče maštovitost, potiču neosjetljivost na bol i patnje drugih, potiču destruktivne vrste ponašanja, održavaju stereotipe, dovode do pada moralnih vrijednosti, potiču nekulturu nauštrb kulture, povaćavaju otuđenje u društvu i drugo.

Sreću počinjemo tražiti usredotočeni isključivo ili pretežito na vlastite probleme, no to nas ne čini sretnijima. Sve smo depresivniji, anksiozniji, nervozniji, narcisoidniji, ovisniji o o svemu i svačemu.

Uz sve veću usredotočenost na sebe i življenje u sustavu koji je sve manje osjetljiv na ranjive skupine građana, polako se kreira kultura bezobzirnosti u kojoj smo sve manje osjetljivi na patnje i probleme drugih ljudi.

Više nego ikad upoznati smo s tragedijama i patnjama u svijetu i kod nas i isto tako više nego ikad skloni zažmiriti na njih i uvjeriti se da mi tu ništa ne možemo učiniti. U svijetu vlada pravi deficit empatije. Od 80-ih godina prošlog stoleljeća do danas sve manje i manje brinemo za druge, sve više smo usmjereni na sebe.

Mlađe su generacije više usmjerene na sebe, svoje potrebe i želje, na profesionalni uspjeh. Više ih je narcisoidnih, kompetitivnih, samopouzdanih i individualistički nastrojenih.

Stalna upućenost na sebe ne ostavlja puno prostora za brigu o drugome. Kao moguće razloge navode se: suvrmeni način života koji karakterizira sve veći broj osoba koje žive same, manje slobodnog vremena koje provodimo u aktivnostima s drugima, odrastanje uz ekrane (TV, računala, mobitele), manjak vremena koje roditelji i djeca provode zajedno, snažan imperativ uspjeha. Možda najvažniji faktor smanjena je interakcija ‘uživo’.

Komuniciramo pojednostavljeno, emocionalne veze sa drugima sve su slabije. Znanstvenici su npr. primijetili da djeca sve manje gledaju u oči osobe s kojima razgovaraju i pretpostavljaju da je to zbog navike gledanja u ekran.
Današnja djeca sutra će biti ljudi od kojih ćemo očekivati suosjećanje, brigu, skrb. Ako ih ne budemo odgajali u tom duhu platit ćemo cijenu za to.

Iako nas mnoge knjige samopomoći uvjeravaju da ćemo sreću naći isključivo u samima sebi, zaboravljaju napomenuti da je jednako važna okrenutost prema prema drugima, njegovanje bliske odnose, briga za druge, suosjećanje (empatija).Head, Heads, Compared To, Part, Insight

Empatiju smo skloniji osjećati ako nam je osoba sličnija (pojavom, nacionalnom pripadnošću, bojom kože, političkih uvjerenja, kulture i dr.). S druge strane, teško nam je poistovjetiti se i suosjećati s nekim tko je drugačiji. Na patnju drugačijih često ‘slijepi’, a nerijetko skloni i opravdavati takvo ponašanje.

Političko, etničko nasilje, vjerska netolerancija, siromaštvo, kršenje ljudskih prava, klimatske promjene – sve te društvene krize rezultat su izostanka empatije. Oni kojima je dobro ne brinu za one kojima nije.

Čovjek ne može istinski biti sretan znajući da je netko drugi nesretan.

Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar