Drvena zdjelica

drvena zdjelica

Kad nam najmlađi pokažu put…

Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve ruke su se tresle, vid mu je bio slab a ni noge ga nisu baš najbolje služile. Kad bi obitelj sjela za stol, djedove drhtave ruke i slab vid činili su njegov objed gotovo nemogućim. Juha bi se iz žlice prosula prije nego bi uopće i došla do usta. Grašak bi padao na pod. Mlijeko iz čaše bi se prosulo po stolnjaku. Sin i snaha počeli su se ljutiti.

„Moramo nešto učiniti s djedom” rekao je sin jednoga dana.
„Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu.”
Sin i snaha su postavili mali stol u kutu sobe. Tamo je djed jeo sam, dok su ostali uživali za obiteljskim stolom. Pošto je djed razbio jedan pa drugi tanjur, njegova je hrana bila servirana u drvenoj zdjelici. Kad bi obitelj ponekad pogledala djeda, vidjeli bi suze u njegovim očima dok je tako sam sjedio i jeo. Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu nešto palo na pod.
Mali četvorogodišnji unuk sve je to promatrao u tišini. Jedne večeri prije objeda otac je vidio kako se njegov mali sin igra sa komadićima drveta. Blago ga je upitao:
„Što to radiš sine?”
„Evo, pravim male drvene zdjelice za tebe i mamu da imate iz čega jesti kad ja odrastem.” reče dječak nevino se smješeći i nastavi svoj posao.

Roditelji su ostali bez riječi, a onda su im suze počele teći niz obraze. Iako nisu prozborili niti riječ, oboje su znali što moraju poduzeti. Te su večeri uzeli starca za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života starac je jeo zajedno s obitelji, a ni sin ni snaha više nisu brinuli kad se mlijeko prolilo ili kad bi hrana pala na pod.

Photo courtesay of Pixabay.

 

 

ostavite svoj komentar