Igra skrivača

picture-38

Priča se kako su se na zemlji nekada davno susrele sve ljudske osobine i osjećaji.

Ipak Dosada je u tom neobičnom društvu stalno zijevala. I kad je već treći put zijevnula, Ludost je, luda kao i uvijek, predložila: “Hajdemo se igrati skrivača!”

Spletka je značajno podigla obrvu, a Znatiželja je, u nemogućnosti da se suzdrži upitala: “Kakva je to igra?”

“To je igra u kojoj ja pokrijem oči i brojim do tisuću, dok se vi sakrijete. A kada izbrojim, krećem u potragu. Koji prvi bude pronađen, zauzet će moje mjesto u sljedećoj igri.” objasnila je Ludost.

Oduševljenje je poletno zaskakutalo, dok se Radost, gotovo bezuspješno, trudila uvjeriti Sumnju, koja nikome ne vjeruje u igri.

No bilo ih je još nekoliko koji se nisu željeli igrati… Istina se pitala zašto bi se ona skrivala, kad će je i onako na kraju pronaći.

Oholost je držala da je igra glupa (a zapravo ju je ljutilo sto zamisao nije bila njena). Kukavičluk nije želio riskirati.

“Jedan, dva, tri…” počela je Ludost brojati.

Lijenost se sakrila iza prvog kamena na putu, Vjernost je potražila zaklon na nebu, a Zavist je čučnula u sjeni Uspjeha, koji se vlastitim snagama popeo na najviši vrh stabla.

Velikodušnost se gotovo nije uspjela sakriti jer joj je svako mjesto koje je pronašla izgledalo prekrasno za nekoga od njezinih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je Ljepoti, hlad drveta.

Sramežljivosti, mekoću leptirova leta ustupila je Osjećajnosti, kretanje vjetrova Slobodi… a sebi?!

Ipak, na kraju se i ona sklonila, i to u zraku sunca.

Sebičnost je, sto se, naravno, moglo i očekivati, pronašla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju. Laž se sakrila na dnu oceana, a zapravo je bila iza duge. Strast i Požuda zavukle su se u jedan vulkan, a Zaborav… zaboravio je gdje se uopće sakrio, ali nije bitno.

Kad je Ludost došla do broja devetsto devedeset i devet, Ljubav još nije bila pronašla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako činilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ružičnjak i zavukla se među crvene ruže.

Kad je Ludost i brojila do tisuću i počela tražiti, prvo je, naravno, pronašla Lijenost koja je bila iza najbližeg kamena. Potom je začula kako Vjernost na nebu s Bogom razgovara. Strast i Požudu osjetila je u podrhtavanju uznemirenog vulkana, a Zavist je pronašla čim je ugledala Uspjeh.

Sebičnost nije ni trebala tražiti jer se sama otkrila bježeći iz svoga skrovišta, točnije, iz osinjeg gnijezda. Tražeći dalje, Ludost je došla do kristalnog jezera i odmah otkrila Ljepotu. Sumnju je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivši se da ne bi morala nikome govoriti gdje se skrivala.

Doskora su svi bili pronađeni. Darovitost je čučala u svježoj, mirisnoj travi, Tjeskoba u tamnoj spilji, Laž ih je sve uvjeravala da je bila na dnu oceana (a virila je iza duge), Zaborav je već zaboravio da se nečega uopće bio igrao…

Ludost nikako nije mogla pronaći Ljubav. Tražila ju je po cijelome svijetu, iza svakoga stabla, grma, cvijeta, na dnu svakoga potoka i na vrhu svake planine, a kad je već skoro odustala pogled joj zastade na prekrasnom ružičnjaku. Uzela je stap i počela razmicati ruže.

Odjednom je začula bolan vrisak. Trnje se zabolo Ljubavi u oči i silno je ozlijedilo. Ludost nije znala sto bi od jada. Ispričavala se, plakala, molila da joj dopusti iskupljenje, a onda se sjetila…

Obećala je Ljubavi da će od tog trenutka zauvijek ostati sa njom.

I tako; otkad se igra skrivanja prvi puta igrala na zemlji, Ljubav je slijepa, a Ludost joj je vjerna prijateljica.

Meksička narodna
__________________

ostavite svoj komentar