Križanje slova V

sunset-401541_640

U riječi uvreda…

na jednom svečanom ručku novo zaređeni biskup Đ.K. izrekao je nekoliko programskih rečenica, no meni je u uhu ostala jedna: “Križajući slovo v ‘uvredu’ pretvaram u ‘u redu’“.

O uvredama nikad kraja. On me uvrijedio do smrti. Ona mi je nanijela takvu uvredu da to nije za ponoviti. Uvreda na uvredu. ne razgovaramo već godinama. Znaš što mi je bila rekla? To ne budem nikad oprostio. Uvredu se ne može oprostiti….

I kad ne bi bilo stvarnih uvreda, ne bi bilo ni toliko riječi o njima. Ljudi su dosta opori i ne haju ogrepsti drugoga, hrapavi pa ne mare okrznuti susjeda. na jeziku baš nikad nisu uspijevale dlake, al’ danas ih nećeš naći ni za lijek.

Ne vodi se računa o dužnom počitanju pred sijedom vlasi i pognutim plećima, niti se pokušava uživjeti u položaj drugoga. Naravno, to ne treba uopćavati, govori se o ljudskim ogrebotinama na našoj planeti. Neću, dakle, braniti drskost i umanjivati žalac uvrede.
S uvredama se daleko ne dolazi, išlo se u ma kojem pravcu. To vrijedi jednako za onog koji vrijeđa ali i za onog koji nikad ni u kojoj okolnosti ne zna prijeći preko uvrede. I na ovom posljednjem bismo se načas zaustavili.

Čovjek koji posvećuje puno pažnje uvredama koje ga snalaze postaje ponajprije na njih neotporan. Na kraju ga svaka tričarija ili postupak koji je bliži nestašluku nego uvredi, ranjava.
Nalik je na čovjeka neotporna na zaraze, prehlade. Uvijek je neraspoložen, loše se osjeća.
Izvjesna slast što je čovjek osjeća kad kazni drugoga za nanesenu uvredu brzo se remeti, jer čovjek osjeti je li kazna razmjerna krivnji, a pogotovo kad je stupanj krivnje neizvjestan. Ta tko može znati kakvi su čimbenici, počev od hereditarnih, meteoroloških, bioloških i dr. uvjetovali ono što je druga osoba doživjela kao uvredu. I nije li možda onaj tko je imao potrebu raniti nas, sebe ranio još više?

Čovjek koji se spotiče o uvrede zna se lišiti izvanrednih mogućnosti za suradnju. Pripovijedao mi je jednom naš znameniti književnik, Dragutin Tadijanović, pokazujući mi sabrana djela svog mlađeg, tada pokojnog kolege (Ivana Gorana Kovačića). Taj je kolega svojevremeno svojom kritikom satro u prah jednu njegovu zbirku pjesama. No, Tadijanović se nije spotaknuo o opor jezik svog kritičara i njih su dvojica naposljetku postali dobri prijatelji i suradnici.
Što bi bilo da se uvrijedio? Da je svugdje za odmazdu nastojao omesti talent mladog pjesnika?

Znači li to da treba hiniti zadovoljstvo što nas se vrijeđa i kriti svoje raspoloženje? Ne. valja prosuditi što u određenom slučaju treba učiniti; katkad je itekako dobro reagirati, reći svoje i sa time svršiti, drugi je pak puta bolje ignorirati i doista zaboraviti. A uvijek je dobro oprostiti.
Oprostiti znači bitno nutarnji čin. To nije predstava niti je to isto što i prešućivanje. Može se govoriti i otvoreno i ljutito a da se prašta, kao što se može šutjeti i biti ljubazan a da se mrzi.

U jednoj misnoj molitvi se kaže: “Bože, ti svoju svemoć najviše očituješ praštanjem i milosrđem.“ Doista zanimljivo! Ne kaže se da Bog svoju svemoć očituje time što je stvorio beskraj mora i veličanstvo gora, što je sazdao život u velikom i malom. Najvećma svoju moć Bog pokazuje praštanjem.

I čovjek koji zna praštati je snažan. Praštanje je znak moći. Budući da je čovjek pozvan da bude sličan Bogu, pozvan je da i u praštanju slijedi Boga.

Križajući slovo V…

Odlomak iz knjige “Čežnja za licem” Ivana Goluba

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar