Mali zlostavljači

Dječačko zlostavljanje

Često ćemo od starijih čuti rečenicu  „Toga u naše vrijeme nije bilo“.

Istina, nije se o svemu govorilo „na sva zvona“, obiteljski problemi ostajali su unutar kuće, nasilje se rješavalo nasiljem (oko za oko, zub za zub), a mnoga djeca trajno su psihički, a često i fizički oštećena. To ne znači da ‘toga nije bilo’.

Neka suvremena istraživanja potvrđuju da postoje ljudi (i djeca) koji uživaju namjerno nekome nanositi bol.

Tu sklonost moguće je uočiti već kod djece vrtićke dobi; često je nasilje osim prema vršnjacima usmjereno prema životinjama, a nešto rjeđe prema odraslima. Trpljenje nasilja na vlastitoj koži, često svjedočenje nasilju među bližnjima, ili pak preblagi odgoj su okolnosti koje vrlo često aktiviraju nasilje kod osobe/djeteta koje već ima predispoziciju ka zlostavljačkom ponašanju. Zlostavljanje se može očitovati kroz udaranje, ismijavanje, otimanje stvari, zadirkivanje, ali i kao širenje glasina, isključivanje iz društva i slično. Uvriježeno je mišljenje da su djevojčice sklonije spletkarenju, ignoriranju i vrijeđanju, a dječaci fizičkom obračunavanju, no i tu se stvari mijenjaju.

Žrtve zlostavljača obično su povučenija djeca, krhkije građe, nježnija, slabijeg materijalnog stanja, djeca rastavljanih roditelja, djeca druge rase, vjere, nacionalne pripadnosti…

Dijete koje netko zlostavlja povlači se u sebe, postaje tužno, uplašeno i zabrinuto dijete, vrlo često oslabi mu apetit, počne zamuckivati, nastoji izbjeći izlazak u školu ili na igralište.

Roditelji, obratite pozornost na ponašanje svoga djeteta. Ponekad samo površni pregled djetetove odjeće otkriva puno. Razgovarajte, budite zainteresirani i najvažnije, dajte svom djetetu do znanja da ste tu za njega ako vas treba. Pružite mu mogućnost da vam se povjeri. Ukoliko utvrdite da je vaše djete žrtva zlostavljanja, najvažnije je saslušati ga, objasniti mu da ono  nije krivo za zlostavljanje i poduzeti odlučne korake u zaštiti svog djeteta. Kod blagih i umjereno teških zlostavljača najčešće je dovoljno upozorenje roditelja žrtve i češći posjeti školi te razgovor sa nadležnima u školi. Inzistirajte na rješavanju problema. Školsko osoblje (nastavnik, ravnatelj, psiholog) dužni su zaštititi žrtvu i spriječiti svako zlostavljanje.

Zapanjujući su rezultati istraživanja provedenih na Čikaškom sveučilištu 2008. godine – zlostavljači uživaju u patnji svojih žrtava. No to ne znači da im je oduzeta moć samokontrole. Oni jednostavno uživaju u pogrešnim stvarima, a na nama kao roditeljima, odgajateljima, nastavnicima je zadaća da takvo ponašanje pravodobno spriječimo.

Zlostavljanje ostavlja trajne ožiljke na psihi žrtve.

I zato bi i roditelji i nastavnici i svaki pojedinac trebao imati obavezu spriječiti i onemogućiti svako zlostavljanje.

ostavite svoj komentar