Motivirati, ne kritizirati

6a00d8341d896a53ef015434d1c71c970c-320wi

Lako je reći, teže je učiniti…

Ovdje se ne radi samo o našem pristupu djeci već i svim ostalim osobama. Skloniji smo vidjeti negativne osobine nego pozitivne, zamijetiti ono što još nije učinjeno, nego ono što je već obavljeno. Bez obzira radi li se o prigovaranju ‘u dobroj namjeri’ ili po navici, kod djeteta to izaziva uglavnom samo otpor ako se radi o neprestanom ponavljanju istih riječi, a ne pomaganju djetetu da problem riješi.

Evo kako možete konstruktivnim razgovorom pomoći djetetu:

  • Najprije je nužno naglastiti što je učinjeno dobro, uspješno ili zadovoljavajuće.
  • Zatim izreći sa čime niste zadovoljni, što vas nervira.
  • Pitati dijete što ono misli o tome – saslušati njihove argumente.
  • Pronaći kompromis, postići dogovor oko onoga što vas smeta (ponekad tražiti i potpis ako mislite da vas dijete ozbiljno ne shvaća) – to se postiže pitanjima: Ja želim da se to obavi do tada, a ti da se to obavi do tada. Idemo naći srednje rješenje. Ili slično.
  • Odrediti vrijeme u kojem će se taj dogovor ispoštovati te dogovoriti slijedeći razgovor i neka dijete samo odredi sebi što učiniti ako ne ispoštuje dogovor – neki ekstra posao, ili si uskraćuje neku privilegiju…
  • Tema slijedećeg razgovora: osvrt na zadatak, je li  obavljen, jesu li negdje bili problemi, što bi se  moglo bolje, lakše… i sl.

Od neprestanog ponavljanja kritika nema koriti. Ali konstruktivan razgovor u kojem se pronađe kompromis, postavi zadatak i prati njegovo ostvarivanje vodi ka mirnom rješavanju sukoba u kojem su obje strane zadovoljne.
To ne znači da nećete nikad biti ljuti, nervozni, da nećete nikad zagalamiti. To samo znači da ćete se uvijek vratiti konstruktivnom razgovoru kao jedinom izlazu. Ponavljanje kritika je kao lajanje na vjetar.
Nije poželjno da su roditelji koncentrirani isključivo na ocjene. Važno je pitati dijete kako funkcionira sa svojim prijateljima, što je najbolje u njegovom razredu sada, što mu se jako sviđa, a što bi promijenio da može…  A zatim dolazi i razgovor o ocjenama. Krenete li odmah na ocjene, govorite djetetu da vam je samo to važno te da nije toliko važno što se ne osjeća dobro u razredu ili pak što ga cijeli razred zove na rođendan jer je takav prijatelj da ga svi žele u društvu.

Kod neke djece samo se čini da pritisak i kontrola daju željene rezultate, učinak je upravo suprotan, samo to neka djeca pokažu odmah, a neka kumuliraju u sebi. Djeca se udaljavaju od svojih roditelja, škola ih opterećuje, dijete se osjeća neshvaćeno.

Roditelju ne bi smio biti cilj samo dijete-dobar učenik, nego dijete koje voli učiti, koje ima prijatelje, dijete koje voli razgovarati sa svojim roditeljima, dijete koje uživa u svom djetinjstvu…

Sa djetetom treba razgovarati o školi, kroz razgovor nastojati ‘pročitati’ što dijete voli, što ga interesira, a što radi zato što mora, što bi ono promijenilo da može i sl. Potičite dijete da bude samostalno. Zadaća je njegov ‘posao’, učenje također.

Što se tiče onih famoznih rečenica koje nitko ne može izbjeći (‘obrazovanje je važno za tvoju budućnost’), znajte, neće polučiti željeni efekat.  Naime, djeca su usredotočena na trenutak, na sadašnjost. Oni nisu u stanju zamišljati tamo nekakvu budućnost i percipirati svoju ulogu u njoj kroz naše ‘naočele’. Motivirajte dijete nečim što je izgledno u bliskoj budućnosti. Npr. voljenim slatkišem, zajedničkom igrom, ili nečim drugim što dijete veseli. Izbjegavajte odrađivanje zadaće i učenja u kasnijim večernjim satima (naročito ne neposredno prije spavanja) jer će dijete biti preumorno.

Nastojte relativizirati važnost ocjena onoliko koliko je to moguće. Svi smo svjesni da ocjene jesu važne, ali  ne same po sebi.

Ako vidite da se dijete trudi, a svejedno ne dobiva željene ocjene, ne kritizirajte. Pohvalite djetetov trud, nagradite ga i budite strpljivi.  Ocjena je samo jedan od pokazatelja uspješnosti. I ne ovisi isključivo o vašem djetetu.

ostavite svoj komentar