Nadam se

Da me nećeš nikada razumjeti…

Nadam se da nikada nećeš čuti rečenicu koja glasi: „Tvoje dijete ima rak“.
Nadam se da nikada nećeš čuti riječi: „Žao mi je, prognoza nije dobra“.
…
Nadam se da nikada nećeš morati gledati kako ti dijete pripremaju za kemoterapiju i slušati kako ti ono, uplašenog pogleda i prikopčano na infuziju, s „portom“ ugrađenim u prsa, govori: „Ne brini, mama, bit će sve u redu“.

Nadam se da nikada nećeš morati pridržavati svoje dijete dok povraća zelenu žuč. Nadam se da mu za ručak nikada nećeš morati davati komadiće leda.

Nadam se da nikada nećeš morati gledati kako onaj „lijek“ za koji si se molila polako otima identitet tvojega djeteta, dok ono, gubeći kosu, postajući nalik kosturu, lica prekrivenog prištevima, sve manje sposobno da hoda ili se kreće, gleda u tebe s nadom u očima i govori: „Bit će sve u redu, mama“.

Nadam se da nikada nećeš morati provoditi duge tjedne u bolnici i, bez imalo privatnosti, spavati na podu, licem prema zidu, prigušujući svoj plač.

Nadam se nikada nećeš gledati drugu majku dok sama, zgrčena u mračnom bolničkom hodniku, bezglasno jeca jer su joj rekli: „Ništa više ne možemo učiniti“.

Nadam se da nikada nećeš vidjeti obitelj kako stoji i ne zna kamo bi sada, nakon što su odnijeli tijelo njihova djeteta.

Nadam se da nikada nećeš morati posegnuti za zadnjim atomom svoje snage trudeći se da unatoč svemu ostaneš pozitivna, dok te preplavljuju tuga, krivnja, nada i strah.

Nadam se da nikada nećeš vidjeti kako tvoje dijete izgleda na stolu za radioterapiju, tu malu glavu vezanu remenima.

Nadam se da nikada nećeš saznati kako je to kada odvedeš svoje dijete (zahvalna, ali tako preplašena) kući u kolicima jer mu je kemoterapija oštetila mišiće, jer je 15 kilograma lakše, blijedo, bez kose i uplašeno… Pa te onda pogleda s vjerom u očima i kaže: „Bit će sve u redu, mama“.

Nadam se da nikada nećeš morati čuti ono malo prijatelja što je još ostalo uz tebe kako govore: „Hvala Bogu što je sad sve gotovo“, jer ti znaš da ništa nije gotovo, da neće nikada biti gotovo.

Život ti se pretvori u vrtlog liječnika, krvnih pretraga, magnetskih rezonanci, a ti pokušavaš živjeti naoko normalno, otupjela od straha da bi bilo koji od tih testova mogao rezultirati onim strašnim riječima koje glase: „Rak se vratio“.

A prijatelja je sve manje i manje.
Nadam se da nikada nećeš morati doživjeti nijednu od ovih stvari. Jer tek tad bi me razumjela.

Carol Baan,
12. ožujka 2003.

“Newborn Baby Feet” – Image courtesy of kangshutters at FreeDigitalPhotos.net