Nakon razvoda – roditelji

game-characters-1751447_1280

Suradnja umjesto sukoba…

U periodu tijekom razvoda braka i nakon što se proces privede kraju uključene strane najčešće ostaju zatečene, zbunjene, povrijeđene, ljute, ne snalaze se u svojoj novoj ulozi i ponajviše u odnosu s bivšim bračnim drugom po pitanjima roditeljeske skrbi.

Zakon kaže: “Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Roditeljsku skrb roditelji su dužni ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima (čl. 91.). Roditelji bez obzira na okolnost da li žive zajedno ili odvojeno ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu osim u slučajevima propisanim zakonom (obiteljski zakon čl.104.). Kad roditelji trajno ne žive zajedno, dužni su ostvarivanje roditeljske skrbi sporazumno urediti planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona. Zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi može biti uređeno i odlukom suda koja se temelji na sporazumu roditelja o svim bitnim pitanjima iz plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Roditelji su dužni prilikom zajedničkog ostvarivanja roditeljske skrbi sporna pitanja pokušati riješiti sporazumno.”

Budući da se zakonske odredbe tumače proizvoljno dolazi do raznih nesporazuma, sukoba, kriznih situacija. Npr. onaj roditelj koji nema skrbništvo pita se koja je točno njegova/njezina uloga, što smije, što ne smije, kad smije, kad ne smije činiti neke stvari (npr. otići u vrtić ili školu vidjeti dijete, obaviti razgovor s odgajateljem/icom, učiteljem/icom, gdje i kada smije otputovati s djetetom, koga pitati…).

Nedoumica je puno, nesuglasica između roditelja također… I nekako se dogodi da se iz vida ispusti dobrobit djeteta (ili djece) dok se roditelji, bivši bračni parteri, međusobno nadjačavaju, osvećuju, povrjeđuju…
U praksi se odluka suda najčešće tumači na način da roditelj s kojim dijete ne živi ima pravo samo na susrete i druženja u mjeri u kojoj je to određeno (najčešće dva puta tjedno po par sati i svaki drugi vikend) te na sudjelovanje u djetetovom uzdržavanju.
To nije točno jer roditeljska bi se skrb trebala ravnopravno, zajednički i sporazumno dijeliti među roditeljima, na dobrobit djeteta. Niti jedan od roditelja ne bi trebao imati značajno veću ulogu u pogledu djeteta, osim ukoliko je odlukom suda drugačije određeno, što je moguće učiniti u posebnim slučajevima, radi zaštite dobrobiti djeteta.

Odgovornost i obveza oba roditelja prvenstveno je dobrobit djeteta. To roditelji često zaboravljaju (ili zanemare) tijekom razvoda pa djetetu svojim neslaganjima i razmiricama dodatno otežavaju to životno razdoblje.

Ono što dijete treba je:

  • stabilnost i predvidljivost,
  • oba roditelja i slobodu da izražava ljubav prema oboma bez obzira s kojim roditeljem živi,
  • uvažavanje potrebe da se viđa s drugim roditeljem kad god je to moguće (i izvan minimuma koji je potvrđen sudskom odlukom),
  • potvrdu da je razvod problem i odgovornost roditelja (odraslih), a ne djeteta,
  • svjedočiti pozitivnoj komunikaciji roditelja (koji surađuju, bez svađa i sukoba).

Roditelji koji žele dobro djetetu (i sebi samima) trebali bi izgraditi pozitivan stav prema kontinuitetu roditeljskog odnosa s drugim roditeljem, krenuti dalje, usmjeriti se na sadašnjost i budućnost.

Nakon razvoda i svega što s njim ide, teško je očekivati prijateljski i srdačan odnos između bivših supružnika. Korekran odnos i pozitivna komunikacija minimum je prema kojemu trebamo težiti.

ostavite svoj komentar