Par savjeta za bolju komunikaciju s djetetom

man-3473000_640

Uspješna komunikacija je dvosmjerna…

Sastoji se od govora i od slušanja. Zabluda je da opsežna komunikacija osigurava razumijevanje. U ovom slučaju manje (riječi) je više. Pažljivo (aktivno slušanje) i prihvaćanje emocija (vlastitih i djetetovih) daje najbolje rezultate. Pri tome je važno ne raditi nešto drugo nego posvetiti pažnju djetetu, ne prekidati ga, uspostaviti kontakt očima, davati do znanja da ga/ju slušate.

Reflektiranje je vrlo važan dio komunikacije. Važno je potražiti emocionalno značenje iza izgovorenih riječi, identificirati osjećaj(e) i reflektirati ih (vratiti) djetetu. Npr. „Mora da si bila jako tužna zbog toga.“

S djetetom bismo trebali razgovarati što više uključujući osjećaje. Npr. izraziti neku bojazan ili radost. Tako razvijamo bliskost, a također i emocionalnu pismenost i osviještenost kod djeteta. Uputno je pri tom ne opterećivati dijete problemima ‘odraslih’ ili tražiti od djeteta emocionalnu podršku.

Imajte na umu važnost neverbalne komunikacije (neizrečenog). Nastojte primjećivati znakove raznih emocija na svom djetetu, npr. uzrujanosti ili tuge i pitanjima potičite dijete da ih izrazi („Činiš mi se zabrinuta, možda želiš popričati o tome?“.

Nastojte preoblikovati negativne događaje/doživljaje na način da ih prikažete pozitivnima ili barem izglednim da takvi budu (npr. umjesto da kažete „Iz matematike imaš loše ocjene, ne ide ti baš.“ možete reći „Uz malo više vježbe i matematika će ići bolje.“

Nastojte dijete pohvaliti kad zasluži (nemojte se razbacivati pohvalama bez dobrog razloga jer one tada gube smisao). Uvijek kad je u pitanju trud (pa i najmanji), nastojte ga primijetiti i pohvaliti (bez obzira je li dijete u nečemu uspjelo ili nije).

Nastojte izbjegavati ‘prodikovanje’, ‘dociranje’ i kritiziranje tipa „Rekao sam ti da to nije pametno“, „Trebala si me poslušati.“, “Znam ja bolje.”. Roditelji prečesto vrijeme za razgovor svedu na davanje naredbi ili držanje prodika što dijete udaljava od roditelja i čini nesklonim komunikaciji.

Poželjno je koristiti tzv. ja-rečenice (ja-poruke) umjesto ti-rečenica (npr. umjesto rečenice „Ti uvijek kasniš.“ možete izreći  „Kad kasniš zabrinuta sam i teško mi je organizirati druge obaveze.“ Korištenjem „ja“ rečenica uspostavlja se ravnopravan odnos, a također ne prosuđujemo dijete (Ti si lijen), nego ponašanje (Kad ne napišeš zadaću na vrijeme stvaraš si nepotreban stres.“)

Ukoliko djetetu nešto morate zabraniti ili uskratiti, možete to učiniti na način koji mu dozvoljava pravo na vlastito mišljenje i objasniti da, dok ne postane starije, postoje neke odluke koje morate donijeti vi. Ne morate davati opširna objašnjenja i opravdavati se..

Osnovnoškolska dob vrijeme je za učenje različitosti među ljudima i poštivanju istih. Djetetu valja objasniti da ne bismo trebali suditi o drugim ljudima jer ne posjedujemo dovoljno znanja i ne znamo sve potrebne činjenice. Ponašajući se u skladu s tim pomažemo djetetu da odrasta otvoreno i tolerantno prema drugim ljudima, uvjerenjima, kulturama.

Kod djece valja poticati kritičko i kreativno razmišljanje. Pustite ih da pitanju, pitajte ih, razgovarajte o svemu…

Koristite humor. Glavni aspekt za razvoj djetetovog smisla za humor je slobodno vrijeme u kojemu se zabavljate kao obitelj. Šalite se, igrate zabavne igre, gledate smiješne filmove, uživate u zajedničkom obroku… Zajednički smijeh povezuje obiteljsku atmosferu čini vedrom i ujedno pomaže djeci da se lakše nose sa životnim izazovima, potiče njihovu inteligenciju i pridonosi općem zdravlju. Važno je pri tom pomoći djetetu da shvati u kojim se situacijama može šaliti na određeni način (kod kuće, u igri s prijateljima), a kad i gdje takve šale nisu prikladne (u školi, na javnom mestu…).

Za početak i više nego dovoljno…

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar