Pauza

Jedva dočekamo pauzu, a onda…

Zakon o radu definira da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku, pauzu) u trajanju od najmanje 30 minuta, osim ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Vrijeme odmora ubraja se u radno vrijeme.
Ukoliko posebna narav posla onemogućava prekid rada, tada se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca uređuje korištenje odmora/pauze/stanke.

Zakon kaže da je radnik ima pravo na odmor. Praksa je, pak, druga priča. Osim što neki poslodavci ne poznaju zakon (ili ga svjesno zanemaruju) i kolege su česti remetitelji pauze jedni drugima.
Pauza je prilika za ‘punjenje baterija’ – predah od posla i prilika za obrok. Ukoliko netko stalno remeti nečiju pauzu ona neće polučiti svoju svrhu. Čak i ako osoba ne radi ništa od navedenog (npr. sjedi i gleda kroz prozor) ne bismo je trebali u tome prekidati. Ukoliko priroda posla nije takva da je to neophodno.
Prije neko prekinete pauzu svom kolegi/kolegici razmislite je li to baš neophodno? Je li vaš upit neodgodiv? I na kraju, razmislite o tome kako se vi sami osjećate kada vas netko prekine u zalogaju ili dok guštate svoju prvu kavu.
Nakon što djelatnik u miru ‘odradi’ pauzu, učinkovitije i sa manje nervoze obavljati će poslove do kraja radnog dana.