Posjet bolnici

hospital-840135_640

 Život se promijeni u trenu…

Svakome tko smatra da je nesretan  i da ne može više podnositi probleme koji ga tišću preporuka je – otiđite, ne na izlet u prirodu, ne na putovanje života, ne u avanturu, otiđite na odjel intenzivne njege, onkologije ili hitne, u nekoj od bolnica.
Prošetajte, sjednite na hodnik pola sata i promatrajte stvarnost, ljude oko sebe… Vidjet ćete stotine ljudi koji tumaraju odjelima: starije, mlađe, lijepe i manje lijepe, lijepo obučene, imućne, siromahe, ljude iz raznih društvenih skupina, obrazovane, vjernike, ateiste, bjelopute, tamnopute, djecu…
Tako različiti, a opet slični, na specifičan način povezani – brigom za zdravlje (vlastito ili nekog bližnjeg).

Tumarajući bolničkim hodnicima ne razmišljamo (barem ne intenzivno) o svakodnenvim sitnicama, o bogatstvu ili siromaštvu, o poslu, uspjehu, problemima u braku ili s djecom i svemu drugom čime se svakodnevno opterećujemo nerijetko smatrajući da smo nesretni ukoliko nešto od navedenog nemamo u dovoljnoj količini, ukoliko ne izgledamo kao netko drugi, ukoliko ovo, ukoliko ono…

U bolnici čovjek ima samo jedan problem, u bolnici se čovjek suočava sa srži života. Mnogi po prvi puta uspore, sjednu, puste suzu, počnu razmišljati o smislu, Bogu, o svom životu, propuštenim i budućim prilikama, bližnjima, o tome kako se život u trenu stubokom promijeni …
Patnja i briga za zdravlje prisiljavaju nas da skrenemo pozornost na ono što je važno. Na sada i ovdje.

Svi mi tijekom života dobivamo poruke. Ako nisu bile dovoljno glasne i nisu dovoljno bolne ignoriramo ih ili olako prelazimo preko njih. Obično slijedi još koja pa onda i glasnija (bolnija) poruka…

Posjet bolnici samo je jedan od načina da na svoj život pogledamo iz druge perspektive, da osvijestimo ono što je važno, da tome posvetimo pažnju i brigu, da se pokrenemo u pravom smjeru i ne otkližemo u besmislenu kuknjavu i konačno – u bolest.

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

 

 

ostavite svoj komentar