Preopterećenost obavezama

Istovremeno prisustvo više stresora na poslu ili u školi te dugotrajna izloženost istima može dovesti dovodi do sindroma izgaranja (burnout sindroma), koji može rezultirati pojavom simptoma anksioznosti i depresije.

Prenatrpan raspored, bez dovoljno slobodnog vremena i previsoki zahtjevi i kod djece mogu dovesti do sličnih posljedica, rastresenosti i iscrpljenosti.
To nije samo “povlastica” odraslih.

Neka istraživanja ukazuju na to da su djevojčice šestih i dječaci osmih razreda najranjiviji na preopterećenost. To je razdoblje kada istovrmeno pokušavaju shvatiti tko su, biti neovisniji i zadovoljiti autoritete (roditelje, profesore, društvene norme). Pokazalo se da su djeca preopterećenih roditelja često i sama preopterećena. kao i to da su djeca anksioznih roditelja sklonija razviti anksioznost. Children, Play, Jump Rope, Active

Ponekad je riječ o previsokim i neprimjerenim očekivanjima roditelja, ponekad o pogrešnoj interpretaciji roditeljskih očekivanja od strane djeteta. To može dovesti do djetetove angažiranosti isključivo u školskim i izvannastavnim aktivnostima poput glazbene edukacije, sporta, učenja stranih jezika i sličnih aktivnosti, bez uživanja u slobodnom i nestrukturiranom vremenu, igri i druženju s prijateljima, neformalnom druženju u obitelji…

Stručnjaci navode tri faze preopterećenosti:

U prvoj fazi dijete bude razočarano. Ima želju razgovarati s nekim o tome, ali ne zna kako to izvesti pa obeshrabrenost iskazuje razdražljivošću, postaje zahtjevno i teže odgojivo. Ovakvo ponašanje zbunjuje roditelje i uglavnom ne znaju utvrditi u čemu je riječ pa onda niti reagirati adekvatno.

U drugoj (tzv. umjerenoj) fazi dijete počinje otežano funkcionirati. Nastojeći izbjeći problem ”bježi u san”, počinje imati probleme s apetitom, postaje ćudljivo i češće i duže biva loše raspoloženo, tužno i plačljivo. Počinju problemi s izvršavanjem školskih i drugih obaveza.

U trećoj (teškoj) fazi otežano funkcioniranje prelazi u ne-funkcioniranje. Dijete postaje depresivno, ne funkcionira ni u obitelji niti u školi. Povlači se ili postaje iznimno buntovno, često ima problem s kontrolom emocija (ispade bijesa, ljutnje, tuge…).

Promjene kod djeteta na koje treba obratiti pozornost:

  • razdražljivost,
  • nemir,
  • izražena borbenost,
  • potištenost,
  • apatija,
  • stalni umor,
  • iscrpljenost,
  • poteškoće sa zadržavanjem pažnje (koncentracijom),
  • neuobičajeni napadaji bijesa,
  • glavobolje i trbuhobolje,
  • gubitak teka,
  • bezvoljnost,
  • nemotiviranost,
  • loš školski uspjeh,
  • izbjegavanje obaveza,
  • intenzivna anksioznost prije natjecanja, ispita ili drugog,
  • neprilično ponašanje,
  • neraspoloženje,
  • agresivnost,
  • drugo;

Kako roditelji mogu pomoći?

Razmislite o sebi, svojim vrijednostima i prioritetima, o tome kakav ste model djetetu. Brinete li dovoljno o sebi i svojim potrebama? Jeste li vi preopterećeni?
Promatrajte dijete i nastojte prepoznati djetetove osjećaje. Potičite dijete da izrazi ono što osjeća (na primjeren način).
Razgovarajte s djetetom i ohrabrujte ga da vam kaže što ga opterećuje.
Dajte mu do znanja da vam je stalo i da ga volite, bez obzira na rezultate u školi.
Kad vam se obraća slušajte pažljivo.
Razmislite o svojim očekivanjima i nastojte ih prilagoditi mogućnostima djeteta.
Vodite brigu o ravnomjernosti i ravnoteži između djetetovih školskih obaveza, izvanškolskih aktivnosti, slobodnog vremena, života unutar i izvan obitelji.
Provodite kvalitetno zajedničko vrijeme – u kući i izvan nje, prakticirajte barem jednom dnevno zajednički obrok, razgovarajte, družite se…
Zajedno postavite primjerene i dostižne ciljeve, poučite dijete strategijama organiziranja i planiranja.
Rasteretite prezahtjevan raspored, zajedno promislite koje bi aktivnosti mogli izbaciti iz rasporeda (oduzimaju previše vremena, previše ga opterećuju, ne interesiraju ga…),

Ne libite se potražiti pomoć stručne osobe.

Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar