(Pre)velika očekivanja

girl-2771936_640

Napadi panike kod djece sve češći…

Neki dan u Vijestima.hr izašao je članak naslova „Zbog prosjeka 5.0 na psihijatriji sve više djece s paničnim napadima“
Trebamo li se zabrinuti? Jesmo li mi među tim roditeljima?

Na ovaj problem sve češće upozoravaju učitelji i profesori, pedagozi, psiholozi, psihijatri, stručnjaci raznih profila, roditelji. Vjerojatno bi i djeca imala što reći na ovu temu…
Pritisak na djecu prisutan je tijekom cijele godine, no krajem godine dolazi do vrhunca, a posebno je napeto djeci završnih razreda osnovnih i srednjih škola. U adolescentskoj dobi ovakav je pritisak posebno izazovan.books-441866_640

Pod pritiskom su i roditelji od kojih mnogi nisu svjesni vlastite tjeskobe i vlastitih očekivanja. Svi se mi različito nosim sa svojim životnim iskustvima i imamo različite ideje o roditeljstvu. Ono što je karakteristično za većinu roditelja danas tjeskobnost je i nesposobnost nošenja s emocijama – vlastitim i onih djeteta. Za nošenje s usamljenosti, tugom, bespomoćnosti, bunta, povrijeđenosti, za strahove i nedoumice koje život nosi nedostaje nam kapaciteta kao i volje i vremena. Često ćemo riječima iskazati spremnost da smo tu za dijete, ali u praksi to nećemo dosljedno provoditi. Najčešće se ispričavamo obvezama, poslom, nedostatkom vremena, a zapravo ne znamo (teško nam je) biti tu i sada, s djetetom, bez požurivanja, potiskivanja, uljepšavanja situacije, racionaliziranja… Zabrinjavajuće mali broj roditelja (u našoj sredini) zna i umije biti podrška djetetu u smislu puštanja djeteta da samo proživi i integrira manje ugodna životna iskustva. A onda odjednom, kad dijete krene u školu, činimo suprotno – očekujemo puno i natovarujemo dijete raznim aktivnostima.
Mnoga djeca nastoje udovoljiti svojim roditeljima svjesna njihovih očekivanja. I njihovi su roditelji najvjerojatnije činili isto u odnosu prema svojim roditeljima – ispunjavali njihova očekivanja ne pitajući se je li to ono što oni žele i trebaju.
Cijena prevelikih očekivanja u odnosu na dijete može biti velika, posljedice mogu biti cjeloživotne. Panični napadi samo su jedan od vidova poziva upomoć.

Postizanje uspjeha od većine djece iziskuje povećani napor, odricanja, najčešće rezultira nizom potisnutih konflikata i strahova. Neki roditelji reći će da dijete treba očvrsnuti i pripremiti se za život. Dijelom su u pravu. Sasvim sigurno dijete će i pod pritiskom nešto naučiti, razviti ustrajnost i možda postati uspješno. No, hoće li biti zadovoljno? Sretno? Koliko će sebe potisnuti ne bi li ostvarilo očekivanja koja možda nisu niti njegova? Kad i gdje će popustiti? Puknuti?

Želju i motivaciju za uspjehom možemo razvijati bivajući s djetetom u kontaktu, podržavajući trud i zalaganje (ne isključivo rezultate/ishode), dajući djetetu dovoljno prostora i vremena da upoznaje sebe i svijet oko sebe.
Valja nam se stalno podsjećati da ocjene nisu jedino mjerilo školskog uspjeha. Ne treba ih zanemariti jer živimo u društvu u kojem su važne, ali ih treba staviti na pravo mjesto – uz bok uloženom trudu, ustrajnosti, mogućnostima.

Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar