Priča o malom Siniši

_42881595_alex_peters416

Priča koju trebaju pročitati i roditelji i djeca…

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
“Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što stvori priroda, je savršeno kreirano.
Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gde je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio:
“Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.
Siniša je upitao oca:
“Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća usprkos njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
“Znate šta, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.”
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.
Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju
jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmjeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti..
Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opće iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati,
a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu,
odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično rješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
“Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i šutni je u mrežu !!!”
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: “Šutni je, šutni je u gol !!!”
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu,
zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu !!!
Muk, … , a onda provala … prasak – svi skočiše:
‘Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!’
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
“Tog dana …”, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac,
dok su mu suze kotrljale niz lice, “…. dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”
Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj,
da je zbog toga njegov otac bio presretan
pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grleći ga i plačući od sreće!

ostavite svoj komentar