Priče koje iscjeljuju

priče 2

Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom…

Dr. Rachel Naomi Remen objavila je knjigu “Priče koje iscjeljuju – mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom”. Svoje bogato liječničko iskustvo prenijela je u knjigu kako bismo iz navedenih životnih priča bolje shvatili izazove koje sa sobom nosi bolest i izvukli iz njih određene pouke za sebe.

U knjizi dr. Rachel govori o svojoj obitelji i njezinom utjecaju na kasniji život. Najviše spominje djeda, mudrog obiteljskog čovjeka koji je shvaćao važnost prenošenja iskustava sa starijih na mlađe i važnost obiteljske povezanosti i dijeljenja.
Dr. Rachel prisjeća se nedjeljnih druženja obitelji za stolom i prepričavanja zanimljivih, životnih priča. Smatra da su joj upravo te priče pružile osjećaje povezanosti i zajedništva, koji su životno važni i bitni elementi svakog iscjeljenja.

Nakon što joj je vrlo rano dijagnosticirana Crohnova bolest, dr. Remen i sama se našla u ulozi pacijentice. Proživjela je teške operacije i oporavke, usprkos njima ustrajala u svojim životnim ciljevima i bivala sve snažnija. Uz to, osvijestila je važnost toplog, ljudskog pristupa pacijentu od strane liječnika i drugog zdravstvenog osoblja.

Za vrijeme rada u svojstvu savjetnice osobama oboljelim od karcinoma, dr. Remen je primijetila sličan obrazac kod svih pacijenata: radost prema sitnicama, uživanje u trenutku – u mirisu čaja, društvu, sunčanom danu, razgovorima… Je li to lekcija koju moramo naučiti kroz bolest? Da ne postoji trenutak u životu koji je manje važan od onog drugog? Da svaki trenutak zaslužuje da mu se posvetimo i da u njemu budemo prisutni svim svojim bićem?

Priče koje je dijelila sa svojim pacijentima dodatno su je ohrabrivale i pomogale joj da pronalazi put i do vlastitog iscjeljenja. Ona smatra da svatko od nas po rođenju stječe životnu snagu.

Kao liječnica često se suretala sa pitanjem možemo li u slučaju teške bolesti sami birati hoćemo li živjeti? Činilo joj se da oni koji žarko žele živjeti ponekad umiru, a drugi, kojima ne žele živjeti, znaju ostati na životu još dugo. Kroz iskustvo s pacijentima zaključila je da je volja za životom povezana s nesvjesnim dijelom našeg bića, s našim najdubljim uvjerenjima o sebi samima.

Kako bi to pobliže objasnila navela je primjer pacijenta Maxa, koji je rano došao na svijet te se kao beba jedva izborio za život. Jednom prilikom, kao dijete, čuo je svađu između roditelja i oca kako za njega govori: “Da je ovaj mali slabić dio mojeg stada, ostavio bih ga da izgladni.” Za razliku od oca koji ga je uvijek odbacivao, majka je Maxu, dok je bio mali, posvećivala puno vremena i pažnje. Max je cijeli život proveo živeći na rubu – pio je, pušio, sudjelovao u tučnjavama, vozio jako brzo… Podsvjesno bi izazivao smrt kako bi udovoljio očevoj želji, no uvijek bi se izvukao – kako bi udovoljio majčinoj.
Sam je navodno izjavio da je u njemu oduvijek postojalo “ono nešto što želi živjeti” pa bi svaki put za dlaku izbjegao smrt. Nakon što je uz stručnu pomoć dr. Remen stekao dublje uvide u svoje postupke te nakon što je oprostio ocu, prestao je prakticirati dotadađnji naćin života i počeo živjeti mirno.

Dr. Remen kaže da ju je iskustvo rada s brojnim pacijentima oplemenilo i osnažilo, zahvaljujući i tome što je i sama bila pacijentica: ”Shvatila je da nam se bolest ne događa samo zato da bismo je liječili već i zato da bismo spoznali neku dublju istinu i mudrost te tako postali cjeloviti.”

ostavite svoj komentar