Kako promijeniti druge?

pointing-finger

Nerviraju nas i ljute…

Svakodnevno nam se događa da nas netko iznervira jer loše radi svoj posao, nepristojan je, spor, dosadan, bezosjećajan…
Reagiramo ljutnjom, bijesom, uvrijeđeni smo, razočarani… I vrtimo se u zatvorenom krugu frustracija.
Htjeli mi to priznati ili ne, ovakvo nas razmišljanje neće daleko dovesti. Vjerojatno ćemo biti podložniji bolesti i razdražljiviji i manje ugodni ponajprije sebi, a onda i drugima.

Teško da možemo promijeniti činjenicu da će se uvijek naći netko nepristojan, neodgojen ili lijen ili dr. Isto tako ne možemo promijeniti ponašanja drugih ljudi. Svatko je odgovoran samo za sebe.
Jedino što možemo i što smo pozvani mijenjati smo mi sami.

Promjene koje nastaju u nama mijenjaju i druge. Možda zvuči neuvjerljivo?

Evo primjera: Ana dolazi na terapijske razgovore. U početku je bila frustrirana kolegama na poslu, odnosima koji tamo vladaju. Vremenom je Ana shvatila da ju to nervira više nego ostale jer je silno željela da nadređeni primjete koliko se ona trudi i radi. A čini se kao da su neradnici uočljiviji i bolje prolaze od nje. Shvatila je da je slično bilo u njenoj obitelji, koliko god se trudila, majka i otac su nekako više zamjećivali njenu sestru koja nije ni upola toliko bila uspješna kao Ana. Upravo zato što je doživljavala slične situacije u djetinjstvu, ova na poslu joj je izrazito bolna. Primjetila je da drugi kolege nisu toliko iznervirani situacijom kao ona. Već ovaj uvid joj je značajno pomogao. Shvatila je da je ‘gladna’ pravde, potrebe da joj netko oda priznanje za njen rad. Kao da je još uvijek mala djevojčica koja čeka da joj otac i majka kažu: Bravo, Ane! A ona to nikako dočekati. Kako tada, tako i sada, na poslu.

Shvatila je da druge ne možemo na to prisiliti. Ne možemo ih nagovoriti da nas vole, poštuju, uvažavaju, visoko vrednuju, cijene. Oni imaju pravo izabrati neke druge, koji po nama to ne zaslužuju. Ali mi možemo izabrati sebe. Mi možemo ohrabriti ono dijete u nama koje je toliko željelo pažnju ili pohvalu od roditelja, učiteljice, brata, prijateljice… Mi možemo tom djetetu u nama dati ohrabrenje i reći sami sebi: ‘ Da, nisi dobila dovoljno pažnje. Da, bila si nepravedno kažnjena, da bio si uvijek zadnja rupa na svirali. Ali sada, sada sam ja velika i mogu izabrati što želim. Želim se zaštiti. Želim voljeti tog dječaka/ djevojčicu u meni koja nije dobila dovoljno pažnje i ljubavi. Dosta je da to tražim u drugima.

Na taj način Ana je dala sebi pažnju i ljubav. Drugi su pali u drugi plan. I oni vjerojatno djeluju iz nekih svojih deficita. Ali to je njihova priča. Anina priča se zaokružila. Gdje god je bila ili radila, davala je samoj sebi ohrabrenje i poticaj ne očekujući ga od drugih. Ne procjenjujući druge.

I znate što se dogodilo? Ljudi su počeli uočavati promjenu, čak joj govoriti i pokoji kompliment o njenoj osobnosti i radu. To se najčešće događa kad ljude ne silimo da nas vide, uoče, komplementiraju, kad im se ne namećemo nego živimo svoj život u miru i ljubavi sa samim sobom.

I da, imate pravo na ljutnju. Ali način na koji je izražavate je ključan. Dobro ju je izbaciti kroz neku tjelovježbu ili nešto drugo što vam odgovara. A osobi izreći svoj osjećaj: ‘Kada to činiš (govoriš ili što drugo), osjećam se ljutito jer imam dojam da me time omalovažavaš, vrijeđaš ili što već….

Na taj način ne govorite osobi: ‘Ti si ovakav ili onakav… ‘ već govorite kako se osjećate dok ona to čini. Time je ne vrijeđate, a dali ste joj do znanja što ste htjeli. Hoće li se ona nakon toga promijeniti? Možda to neće više činiti, a možda i hoće. To nije vaša odgovornost. Vi ste svoje obavili. Unutar vas samih može prodrijeti samo ono što vi propustite. To je vaša odgovornost!

Uvijek možemo porazgovarati o tome zašto nešto propuštate u sebe.

Pokušajte! Možda iznenadite sami sebe.
Druge svakako hoćete.

Ivana Grabar,
prof.pedagogije, socioterapeut
Krugovi, udruga za edukaciju i savjetovanje

ostavite svoj komentar