Puno čekamo…

waiting (1)

Možemo gledati vlakove kako prolaze, a možemo  i putovati njima…

Čekamo da završimo školu, da izgubimo 5 kg, da počnemo raditi, da se vjenčamo, da dobijemo djecu, da odemo u mirovinu;
čekamo petak uvečer, nedjeljno jutro, proljeće, jesen ili zimu, čekamo da nabavimo nov auto, ili novu kuću.
Uvjereni smo da će nam život biti ljepši kad dočekamo to što čekamo: da će naš život biti ljepši kada se vjenčamo, kada dobijemo prvo ili drugo dijete.

Zatim su naša djeca premalena, pa zbog toga mislimo da će sve biti lakše kada odrastu. Kasnije smo ogorčeni zbog njihovog mladenačkog ponašanja. Uvjereni smo, da ćemo biti sretniji kada prebrodimo to razdoblje. Mislimo da ćemo se osjećati bolje, kada naš partner riješi svoje probleme, kada promijenimo auto, kada odemo na godišnji odmor…

I dok tako čekamo, vrijeme prolazi. Život živimo usput, napola, nadajući se da će evo baš od onoga što slijedeće dočekamo biti ipak sve drugačije, lakše, jednostavnije, da ćemo se više moći posvetiti sebi, prijateljima, druženjima, šetnjama, čitanju knjiga, pecanju ili da ćemo češće ići na izlete s obitelji, manje raditi, više vremena provoditi s našim najdražima, …

Dok čekamo, život poput filma juri pred našim očima, a mi igramo sporedne uloge.

 

ostavite svoj komentar