Suočavanje vs. izbjegavanje problema

direction-1033278_1920

Mnogi od nas žive u uvjerenju da je probleme bolje izbjegavati nego se s njima suočavati. To činimo iz raznoraznih razloga, a između ostalog, iz straha od neugode i zato jer probleme ne percipiramo kao prilike za osobni rast i razvoj nego kao neugodu koju je, kad je to moguće, poželjno izbjeći.

Ponašajući se na takav način mi odrasli svojoj djeci dajemo model koji će oni vrlo vjerojatno slijediti. Spašavanje sebe (ili djeteta) od problema lišava nas mogućnosti razvoja određenih vještina koje su nam potrebne u životu (ili će to tek biti našoj djeci). Prezaštićeno dijete pretvara se u odraslu osobu koja nema samopouzdanja, nekompetentna je i od drugih očekuje da rješavaju njegove/njezine probleme i preuzimaju odgovornosti.

Tzv. izbjegavatelji provode mnogo vremena brinući o problemima i smišljajući načine kako da ih izbjegnu. Na taj način zapravo su stalno u problemu. Takvi ljudi imaju tendenciju odugovlačiti, zaboravljati, ignorirati probleme nadajući se da će ovi nestati ili da će ih riješiti netko drugi.

Izbjegavatelji opterećuju druge i kad god mogu, drugima prebacuju svoje probleme (i odgovornost za njih), ne znajući da si rade „medvjeđu uslugu“ jer oni koji izbjegavaju probleme obično završe u problemu.
Osim toga, izbjegavatelji takvim ponašanjem razvijaju vrlo nizak prag tolerancije na frustraciju i suočeni s onim problemom kojeg ne mogu izbjeći često bivaju slomljeni (pa se odaju ovisnostima raznih vrsta, padaju u depresiju ili se odaju drugim štetnim ponašanjima). U knjizi „Put kojim se rjeđe ide“ dr. Scott Peck tvrdi da je tendencija izbjegavanja problema i emocionalne patnje koju oni nose, primarna osnova svih mentalnih bolesti.

Suočavatelji su osobe koje se svakodnevno suočavaju s problemima i rješavaju ih, više ili manje uspješno. Marljivo rade, uče, čitaju, rješavaju zadatke, iscrpljuju se, ali i uče nova znanja, stječu nove vještine, postaju otporniji, snažniji ljudi. Oni prihvaćaju da život nije samo berba, nego i borba.

Borbe (problemi) su naša škola, naše prilike za osobni rast i razvoj. Kad prihvatimo tu činjenicu lakše ćemo se nositi s njom i sa životom, što god da nam donese.

Zato hrabro naprijed – suočite se sa svojim problemima! Rješavajte ih. Ako pri tome trebate podršku – zatražite je. To može biti partner/ica, prijatelj/ica, stručna osoba.

Antonija Pleša
Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje Krugovi

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar