U trci s vremenom

ID-10041905 (1)

…ne primjećujemo ljepotu…

U hladno siječanjsko jutro, u stanici podzemne u Washingtonu čovjek je svirao violinu s kutijom za novac ispred sebe. Više od pola sata svirao je Bacha… Stotine su ljudi prolazile pored njega,uglavnom žureći na posao.

Nakon par minuta prvi je zastao jedan sredovječni čovjek. Zastao par sekundi i potom produžio dalje. Nakon njega violinist je dobio prvi dolar. Ubacila ga je jedna žena, onako u hodu, bez stajanja. Nakon žene jedan se ćovjek naslonio na obližnji zid i par minuta slušao. Pogledao je na sat i produžio dalje.

Nakon toga pažnju na violinistu obratio je maleni dječak s majkom. Majka ga je požurivala, no dječak je uporno zastajao i osvrtao se ne bi li još malo slušao dok ga je majka vukla da krenu dalje svojim putem.
Tijekom sat vremena sviranja samo se šest ljudi zaustavilo i kratko poslušalo muziku. Njih 20-ak ubacilo je novac u kutiju, u hodu, bez zaustavljanja. Muzičar je sakupio 32 dolara.
U jednom je trenutku prestao s muziciranjem. Nastala je tišina, ali kao da to nitko nije primijetio. Nitko nije pokazao nikakvu reakciju.

Violinist u podzemnoj bio je Joshua Bell, jedan od najboljih violinista na svijetu. Svirao je najbolja svjetska djela i to na violini vrijednoj tri i pol milijuna dolara. Bio je to dio eksperimenta organiziranog od strane Washington posta s ciljem utvrđivanja ukusa, percepcije i prioriteta koje ljudi imaju.
Primjećujemo li ljepotu?
Jesmo li spremni zastati kako bismo uživali u nečem lijepom?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?
Kako bi ljudi reagirali da su znali tko je violinist u podzemnoj?

“Hand Playing Violin” - Image courtesy of nuchylee / FreeDigitalPhotos.net 

ostavite svoj komentar