Začini koje najčešće koristimo u salatama

sh0808_salad_lg

Ponekad je manje – više…

Pri izboru začina za pripravljanje salata treba voditi računa o količini rabljenog začina,
kako bi ostao izražen okus samog jela.

U suprotnom, prekomjerna uporaba začina prigušuje okus jela. Kombinacija začina ovisi o vrsti i količini raznovrsnih sastojaka i skladnom omjeru, kako ni jedan začin ne bi prevladao u temeljnoj aromi.

Začini koji se najčešće koriste kod pripreme salata su slijedeći:

Anis je jednogodišnja biljka koja potječe vjerojatno iz Egipta, a danas se najviše uzgaja u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Bugarskoj. Za začin se koriste sjemenke specifična mirisa i slatkasta okusa. Stoga se često rabi u salatama u kojima prevladava meso peradi i svim voćnim salatama. Zbog brzog gubitka arome, treba nabavljati male količine i držati ih u hermetički zatvorenim posudama.

Papar je višegodišnja grmolika biljka podrijetlom iz ekvatorijalnih šuma Indije, a danas se najviše proizvodi u Indiji, Indoneziji i Brazilu. Za začin se koriste plodovi, koji na tržište, ovisno o vremenu berbe i obradi dolaze kao zeleni, bijeli i crni papar. Njihova bitna razlika jest u jačini arome, pri čemu se za pripravljanje salata najviše rabe bijeli i crni papar u prahu. Najbolje dolaze do izražaja kao začini u salatama od zrnatog povrća (grah, grašak, kukuruz), mesnim i ribljim salatama te raznim umacima.

Cimet je vrsta drveta iz porodice lovora, a potječe iz Sri Lanke, jugoistočnih dijelova Indije i Burme. Danas su najznačajniji proizvođači cimeta Indonezija, Sri Lanka,Sejšeli, Madagaskar, Japan i Brazil. Za začin se koristi oguljena i posebno obrađena kora. Kod nas se najviše koristi u obliku štapića za pripravljanje kompota i toplih napitaka, ili mljeven za kolače. Osim toga, mljeven se može rabiti i za pripravljanje mesnih salata (divljač), jer im poboljšava osnovnu aromu i daje peckavo ljutkast okus sa slatkastom primjesom.

Bosiljak je jednogodišnja biljka podrijetlom iz Indije, a danas se najviše uzgaja u zemljama oko Sredozemlja i sjevernoj Africi. Samoniklo raste i uz našu obalu, a može se vrlo jednostavno uzgajati i kao lončanica. Kao začin koristi se cijela biljka ili njezini listovi, svježi ili osušeni. Osobito je poznat začin u sredozemnoj kuhinji, a kako toplina uništava specifičnu aromu bosiljka, jelima se dodaje neposredno prije posluživanja. U pripremi salata najčešće se koristi tamo gdje prevladava rajčica.

Ružmarin je grmolika i zimzelena biljka, a potječe iz Sredozemlja. Danas se uzgaja u gotovo svim mediteranskim zemljama, a vrlo je popularan u SAD-u, Meksiku i Engleskoj. Kao začin koriste se igličasti listići, a beru se i suše tijekom ili nakon cvatnje. Jelima daje intenzivnu aromu i opor okus, pa se dodaje u umjerenim količinama. Odlično se uklapa u mesne i riblje salate.

Kopar je jednogodišnja biljka specifičnog mirisa, koji potječe od eteričnog ulja koje najviše sadržavaju sjemenke. Podrijetlom je iz Indije, iako se i Sredozemlje smatra njegovom postojbinom. Danas se uzgaja u europskim i afričkim zemljama u sredozemnom priobalju. Vrlo dobro se razmnožava, pa raste kao samonikla biljka pojedinačno u vrtovima, uz putove i u udolinama. Kao začin koriste se svježi listovi s viših biljaka, jer daju najbolju aromu. Svježe sjeckano lišće najviše se koristi kod pripravljanja salata od krastavaca, rajčica, krumpira i kupusa.

Lovor je grmolika biljka podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, a danas se najviše uzgaja u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj. Naša je zemlja također poznata po kvalitetnom lovoru, ali za sada se ne ubraja u izvoznice toga poznatog začina. Kao začin koriste se listovi, svježi ili sušeni. Svježi listovi vrlo su aromatični, ali sadržavaju više gorkih tvari. Stoga se kao dodatak jelima više koriste suhi listovi, jer sušenjem gube gorčinu i pritom zadržavaju svoju aromu koja pristaje gotovo svim jelima. Kao začin mogu se koristiti i osušeni plodovi. Osušene listove i plodove treba čuvati u hermetički zatvorenoj posudi ili papirnatim vrećicama na suhom, jer brzo gube aromu. Suhi listovi lovora koriste se u malim količinama u pripremi mesnih i ribljih salata te marinada.

Češnjak je lukovičasta biljka, a smatra se da je nastao kultiviranjem nekih od divljih lukova. Uzgaja se širom svijeta u vrtovima za potrebe vlastita kućanstva i na velikim površinama za industrijsku preradu, a najveći su proizvođači Indija, Španjolska, Koreja i Kina. Kao začin koristi se lukovica karakteristična oblika, čija je glavica sastavljena od više režnjeva. Izrazitog je mirisa i gorkastog okusa, a koristi se svjež ili suh (mljeven, granuliran). Za pripravljanje salata najbolji je svježi češnjak, a najbolje dolazi do izražaja u ribljim salatama.

Muškatni oraščić vrsta je drveta iz porodice muškatovci, a potječe s Molučkih otoka. Danas su najveći proizvođači muškatnog oraščića Indonezija i Grenada. Kao začin rabe se sušena sjemenka i sjemena ovojnica. Poznat je po intenzivnoj aromi i slatkastom okusu, a osobito se cijeni u arapskim zemljama. U manjim količinama može se koristiti u mesnim i povrtnim salatama, te salatama od tjestenine.

Vlasac je lukovičasta biljka i smatra se da potječe iz središnje Azije. Danas se uzgaja po cijeloj Europi, središnjoj Aziji i Sjevernoj Americi. Kao začin koristi se svježa stabiljka. Aroma je slična kao u mladog luka, ali finija. Rabi se u pripravljanju salata od krumpira, sira ili jaja. Toplina uništava njegovu aromu, pa se jelu uvijek dodaje neposredno prije posluživanja.

Peršin je dvogodišnja biljka s mesnatim i aromatičnim korijenom te karakterističnom stabiljkom s malim listovima i brojnim ograncima. Smatra se da potječe iz zapadnog Sredozemlja, gdje raste u divljem obliku. Danas je to poznata kultura i uzgaja se u cijelom svijetu. Kao začin koriste se svježi ili sušeni listovi i korijen, a jelima daje karakterističan miris i zelenkastu boju. Ubraja se u rijetke začine kojima lišće u procesu sušenja ne gubi aromatičan slatkast okus. No, lišće jelima treba dodavati na kraju, jer se duljim kuhanjem gubi aroma. Njegovo usitnjeno lišće u kombinaciji s vlascem i češnjakom koristi se i kod pripravljanja mesnih i ribljih salata te umaka.

Paprika je jednogodišnja biljka i danas postoji oko 90 vrsta, koje se ovisno o jačini arome (slatke, pikantne, ljute i si.) koriste kao dodaci jelima. Kao začin koriste se sušeni i mljeveni plodovi, a jelima daje karakterističnu boju, slatkast, polu slatkast ili ljutkast okus te specifičan miris, koji potječe od aromatičnog ulja. Koristi se u pripravljanju salata od zrnatog povrća te u mesnim i ribljim salatama.

Ocat je nezamjenljiv i koristan dodatak u pripravljanju salata. Sadržava vitamine A, B, C, mineralne soli, a energetska vrijednost vrlo je mala. lako je kao začin nužan u pripravljanju salata, zbog octene kiseline treba ga umjereno koristiti, jer istovremeno može biti i koristan i štetan za zdravlje. Razlikujemo četiri vrste najcjenjenijih octova: Vinski ocat ili kvasina, a nastaje iz crnog vina. Najčešće
se koristi u pripremi raznovrsnih ribljih salata.

Voćni ocat, a dobiva se od raznovrsnog voća, uglavnom onog koje sadržava dovoljnu količinu šećera za fermentaciju. U tom smislu najpoznatiji je jabučni ocat, koji ima sve veću primjenu u kućanstvu, ne samo zbog karakterističnog mirisa i okusa, već zbog određenih ljekovitih svojstava.

Alkoholni ocat najrasprostranjenija je vrsta u kućanstvu, iako je njegova dijetetska vrijednost puno manja nego voćnoga ili vinskog octa. U ovu vrstu spada i esencija, koja se koristi isključivo za pripravljanje marinada i zimnica. Balsamico ocat proizvodi se od posebne bijele sorte vina trebbiano u okolici grada Modene u Italiji. Aromatičnog je okusa, karakteristične tamne do crne boje, i vrlo se dobro sjedinjuje u mesnim, povrtnim i ribljim salatama.

ostavite svoj komentar