Zaljubljenost ili ljubav (u osobe, stvari, želje)

couple-hand-love-nails-pinky-promise-Favim.com-412886

Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti…

Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo. (Denis de Rougemont)

Možda bi se tako moglo objasniti otkud toliko rastava brakova. Zaljubljenost lako prođe, a i nova lako dođe. Kada osjećaji nama vladaju, puno je lakše donositi odluke.

One su često puta ishitrene i ne možemo više iza njih stajati kada osjećaji prođu. U današnje vrijeme ljudi se ne žene čim se zaljube. Naprotiv,  često  prvo žive zajedno, a zatim se odluče oženiti. Izgleda da niti to ne pomaže jer je rastava sve više.

Možda je sve više samovolje u nama, želje da dosegnemo što više i što dalje i osjećamo da nas osoba pored nas nakon određenog vremena sputava. To posezanje (u materijalnom, emocionalnom, statusnom ili bilo kojem drugom smislu)  vodi nas u nova i nova područja, a u centru svih smo mi. Naš ego.

I tako putujući za našim egom, nađemo se u prostoru samoće, kada nas malo toga dotiče, ili nas osvaja kratkotrajno. Niti nova ljubavna iskustva, niti materijalni dobici jer što god dobivamo, ne zadovoljava toliko. Jer smo već navikli dobivati. Nova dobivanja ne dopiru do nas. Naš ego se osilio i teško prepoznaje bliskost i osjećaje osoba pored nas. On samo guta naprijed, u nova hlepljenja i nove izazove koji, čim se dosegnu, postaju nezanimljivi, prazni … A mi smo dalje u potrazi za novim iskustvima koja će nas trgnuti iz omamljenosti i pustinje našeg veličanstva – ega.

I sad pitanje: jesam li ja takav/takva?

Većina koja kaže: ‘Ja tako ne radim!’ ima najviše ‘putra’ na glavi. To su oni koji govore: ‘Mi smo kreposni, držimo do moralnih vrijednosti, kršćanskih, kakvih god…’ Ponekad od tih silnih vrijednosti ne možemo ništa drugo nego ‘pametovati’ ljudima oko sebe sa svog oblaka vrlina.

Poželjna reakcija je da se zamislimo, da zapitamo sami sebe koja su to područja u kojima smo ‘tanki’, u kojima previše grabimo, pa čak ponekog gurnemo u  želji da stignemo do našeg cilja makar kako plemenit bio…

A vjerujte, gurnuli ste svaki puta kada ste osobi rekli: ‘Trebala bi to ovako…’, ‘ Ovo ti nije pametno…’, ‘ Kako možeš to tako…’ Time poručujete: ‘Ja znam, ti ne znaš. Slušaj mene. Pametniji/pametnija sam.Imam prave odgovore. Ja ću ti reći na koji način to trebaš učiniti.’  I već ste time odgurnuli osobu od sebe, niste joj bili bliski, niste bili podrška, bili ste tvrd štap kojim ste je udarili. A to joj je zadnje trebalo.

Na taj način se osoba počne sklanjati od vas, zatvarati, tražiti one koji je razumiju…
I nađe neke druge ruke, nečiji tuđi zagrljaj. Često okrivljujemo one koji su otišli. A možda je ključ odlaska u onima koji su ostali. Ostali su i dalje na svom ‘oblaku svetosti i vrijednosti’ otjeravši svojom ispravnošću one kojima je trebala podrška. U svakom slučaju – ne sudite! Malo toga znamo o sebi, a još manje o drugima.

Svojim ponašanjem i riječima budite oslonac. Rečenice koje uvijek koriste su: Vidim da ti je teško. Možda te ne mogu do kraja razumjeti, ali želim pomoći. Trebaš li moju pomoć? Što želiš da učinim?

Osoba najčešće treba zagrljaj i razumijevanje. I riječi poput: Važna/važan si mi. Volim te. Zajedno smo i u ovoj situaciji. Tu sam i nikuda neću otići.

ostavite svoj komentar