Zamke

ID-100247670

I bol i patnja mogu nam pokazati put…

Oni koji ne vole sebe takve kakvi jesu, najčešće ne vole ni sam život. Nesvjesni vrijednosti skrivenih stvari koje ponekad dolaze umotane u običan, pa čak i ružan papir, većina ljudi prihvaća određena životna iskustva i poriče te odbacuje ona druga.
Izbjegavajući bol po svaku cijenu tražeći ugodnost, možemo ostati prikraćeni za prisnost i suosjećanje; odbijajući promjenu i rizik, često sami sebe zavaravamo kad je riječ o našem putu; poričući patnju, možda nikad nećemo otkriti svoju snagu i veličinu.
Pa čak nećemo znati da možemo vjerovati u ljubav koju nam pružaju.

Prirodno je, a i nagonski, da nam je ugoda draža od boli, poznato od nepoznatog. Ali ponekad naši nagoni nisu mudri. Život najčešće nudi puno više od onoga što nam donosi naša sklonost. Izvan ugode kriju se čar, tajanstvenost, pustolovina. Želimo li istinski živjeti, možda bismo se trebali osloboditi vjerovanja i ideja o životu.

Gubitak emocionalnog ili duhovnog integriteta može prouzročiti patnju. Na paradoksalan način, bol nam može pokazati put prema većoj cjelovitosti te postati snažna sila koja će nas iscijeliti od patnje.

Žena oboljela od srčane bolesti i kronične angine jednom mi je rekla koje su negativne strane operacije kojoj je bila izložena kako bi joj se ublažili simptomi. Prije te operacije često je osjećala snažne bolove u grudnom košu. Tijekom godina promijenila je prehranu, naučila meditirati i uspješno kontrolirati većinu bolova. No, neki nisu prestajali njezinom trudu usprkos. Posvetila im je puno pozornosti, no šokiralo ju je otkriće da je bol osjećala samo u trenucima kad se spremala izgovoriti ili učiniti nešto što nije proizlazilo iz njezina integriteta, nešto što nije bilo u skladu s njezinim vrijednostima. Najčešće je bila riječ o sitnicama. Npr. kada bi odstupila od vlastitih vrijednosti kako bi se priklonila drugima ili kada bi nešto prigovorila suprugu, a znala je da on to ne želi čuti. Bili su to trenuci kada je dozvolila sebi da postane nevidljiva. Još više iznenađuje činjenica da je ponekad znala zašto se to događalo, ali prvo bi osjetila bolove u grudnom košu i tek onda, nakon što bi razmislila što ih je izazvalo, shvatila bi da je izdala sebe – vlastiti integritet i ono u što je vjerovala. Na taj je način mnogo naučila o sebi i premda se sada, nakon operacije, fizički puno bolje osjećala, nedostajao joj je njezin „savjetnik“.

To i nije tako iznenađujuće. Poznato je da stres može utjecati na najslabiju kariku našeg tjelesnog sustava. On podiže krvni tlak u ljudi koji boluju od dijabetesa, izaziva glavobolje u onih koji pate od migrene i bolove u želucu kod osoba sa čirom. Ljudima koji boluju od astme stvara tegobe s disanjem, onima koji pate od artritisa pojačava bolove.

Ono što je novo u ovoj priči, kao i u mnogim drugim pričama, jest da sam čula kako stres može biti prouzročen kompromitiranjem vlastitih vrijednosti jednako kao i vremenskim pritiskom ili strahom od neuspjeha.

Ono što priziva našu pozornost može biti potisnuti događaj ili neiskazan, a važan dio nas. Sve što poričemo i/ili potiskujemo, može zaustaviti naš napredak i spriječiti kreativni razvoj. Izbjegavajući bol, možemo obitavati pokraj naših rana, ponekad čak godinama, sakupljajući snagu da se s njima suočimo.

Ako ne osvijestimo ono što smo potisnuli, ne možemo postati cjeloviti i iscijeliti se.
Naša vjerovanja o nama samima mogu od nas učiniti taoce. Tijekom godina počela sam poštovati snagu ljudskih vjerovanja. I pri tome me zapanjilo da je vjerovanje više od puke ideje – ono kao da mijenja način na koji doživljavamo sami sebe i vlastite živote.

Prema telmudskom učenju mi ne doživljavamo stvari onakvima kakve one jesu. Mi ih doživljavamo onakvima kakvi smo mi sami. Vjerovanje je poput sunčanih naočala. Kad život promatramo kroz vjerovanje, teško sami sebe možemo uvjeriti da ono što vidimo nije stvarno. S našim sunčanim naočalama život nam izgleda zeleno. Da bismo shvatili što je stvarno, moramo se prisjetiti da nosimo sunčane naočale te da ih trebamo skinuti.
jedan od velikih trenutaka u životu je onaj kad prvi puta shvatimo da ih nosimo. Sloboda nam je tada jako blizu. Ponekad, zahvaljujući svojim vjerovanjima, nikad prije nismo vidjeli cjelovitost sebe i svog života.
Naša životna snaga ne mora od nas nužno zahtijevati da je ojačamo. Često je samo moramo osloboditi iz zamke vjerovanja, stajališta, osuđivanja i stida.

Odlomak iz knjige Rachel Naomi Remen „Priče koje iscjeljuju“.

“Woman Holding Book And Sitting In Park- Image courtesy of phasinphoto / FreeDigitalPhotos.net

ostavite svoj komentar