Bijes i ljutnja

Potiskivanje i prikrivanje rađaju samo još veću agresiju…

Psihoterapeuti svjedoče o sve većem broju osoba koje se tuže na vlastito neprihvatljivo ponašanje. Najčešće se radi o izljevimja bijesa i ljutnje, neprimjerenim rekacijama koje osobe ne mogu kontrolirati.

Agresija (koja se definira kao fizički i/ili verbalni oblik ponašanja kojim se želi povrijediti osobu ili objekt) najčešće dolazi do izražaja u obitelji – između supružnika te roditelja i djece i na radnom mjestu.

Ekonomska klima, sve duže radno vrijeme, smanjivanje plaća, otkazi, nesigurnost, dodatni pritisci na zaposlene i na vlasnike tvrtki, neizvjesnost dobrim su dijelom odgovorni za to.

Nezadovoljstvo se neće kod svakoga manifestirati jednako. Netko će se povući, netko drugi naljutiti, povisiti glas, netko će vrijeđati, optuživati , psovati (verbalna agresija), a netko će posegnuti i za fizičkim razrješavanjem konflikta.
Razmjeri verbalnih konflikata mogu biti veliki i ne treba ih podcjenjivati (često to činimo u odnosu na fizičke konflikte).
Veliki je broj tzv. pasivno-agresivnih osoba koje neće pred drugima direktno i otvoreno pokazivati svoje emocije, potisnut će ih u sebe i izraziti na neki, naoko, neagresivan način. Osobe koje tako postupaju ne razrješuju konflikt i svoju frustraciju, gomilaju ih u sebi i samo je pitanje trenutka kada će se i na koji način manifestirati.
Agresivne osobe emocionalno su osjetljive pa im treba vrlo malo da se razljute i planu, čak i kada su u pitanju naoko nevažne stvari.
Agresivno ponašanje prema drugima nije prihvatljiv obrazac ponašanja. Srozava i kvalitetu odnosa sa drugim ljudima.

Ljutnja nije isto što i agresija. Ljutnja je normalan i neizbježan dio našeg emocionalnog svijeta i sama po sebi nije negativna. To je snažna reakcija na stvarnu ili zamišljenu frustraciju i može djelovati na način da nas pokrene i promijeni. Problem nastaje onda kada ljutnju izražavamo na pogrešan način. A agresivnost prema osobama to svakako jest.
Želimo li ubažiti agresivne reakcije, potiskivanje ili ignoriranje nije rješenje. Moramo naučiti svoje osjećaje izražavati i iskazivati na prihvatljiv način. O osjećajima treba otvoreno razgovarati. To nam obično teško pada (posebno muškarcima). Otvoreno treba reći što nas ljuti i zašto. Ponekad i samo verbalno izražavanje problema donese olakšanje.

Prvi korak ka rješenju svakog (pa i ovog) problema jest osvijestiti njegovo postojanje .
Drugi korak je osvijestiti postrebu da se problem riješi.

Premda kod nas još uvijek nad psiholozima, psihoterapeutima i sl. profilu stručnjaka visi stigma kako njihovu pomoć traže neki drugi – neuračunjljivi, psihički bolesni, da ne upotrijebimo i često korištene pogrdne izraze, najbolje je potražiti stručnu pomoć.
Svatko od nas u sebi nosi jedan veliki emocionalni svijet, svoje nasljeđe – genetsko i društveno. Svaka naša reakcija odraz je nečega u nama, a mi sami sebi smo najčešće velika nepoznanica i, ne manje važno, prema sebi samima teško možemo biti objektivni.