Biti u pravu ili biti ljubazan

Često imamo potrebu ispravljati druge, ukazivati im na njihove postupke, držati lekcije i kuditi. Jedan od razloga zašto to činimo jer vjerujemo da kudeći drugoga mi sami ispadamo bolji.  Osim toga, naš ego vjeruje da smo mi u pravu ako nekome damo do znanja da je on /ona u krivu i da ćemo se nakon toga bolje osjećati.

Razmislimo li malo o tome kako se osjećamo nakon što nekome očitamo lekciju, mogli bismo reći da osjećaji nipošto nisu samo pozitivni. Dobar čovjek teško se može osjećati dobro na tuđi račun, pa makar bio i u pravu.
Prije razmjene mišljenja s drugima bilo bi dobro zapitati se „Što zapravo želim od ove rasprave? Što želim postići?“

Nije ovdje riječ o slabosti ili nezastupanju svojih uvjerenja. Nipošto. U redu je biti u pravu i zastupati svoje mišljenje, ali ne uvijek i ne po svaku cijenu.

Da bismo bili spokojniji, umjesto toga da uvijek budemo u pravu trebamo pokušati biti dobrostivi. Pokušati razumjeti i oduprijeti se iskušenju držanja lekcija.
Umjesto da iskoristimo svaku priliku da drugima ukazujemo na njihove pogreške, na ono što bi mogli drugačije činiti i načine na koje bi mogli nešto poboljšati, mogli bismo pokušati ljude oko sebe češće ohrabrivati, oraspoloživati, dijeliti radost s njima, pronaći neki drugi način da se stvari promijene, a da pritom nitko ne bude povrijeđen.

Premda nam se to ne čini tako, kada naš cilj nije negativan (umanjiti, poniziti, povrijediti) nego pozitivan (osokoliti, pohvaliti, unaprijediti) i mi sami osjećat ćemo se bolje i biti zadovoljniji.
Rezultati neće izostati.

ostavite svoj komentar