Biti u pravu ili biti ljubazan

Rijetke su osobe koje nemaju potrebu ispravljati druge, ukazivati na neke postupke, kuditi, davati lekcije, dokazivati da su u pravu… Većina nas to čini i tada se osjećamo nadmoćno uvjereni da smo bolji od druge strane. Naš ego potiče naše uvjerenje da smo u pravu i uvjerava nas da ćemo se bolje osjećati dokažemo li to.

No, razmislimo li malo o tome kako se osjećamo nakon što nekome očitamo lekciju, mogli bismo reći da osjećaji nipošto nisu samo pozitivni. Dobar čovjek teško se može osjećati dobro na tuđi račun, pa makar bio i u pravu.
Prije razmjene mišljenja s drugima bilo bi dobro zapitati se „Što zapravo želim od ove rasprave? Što želim postići?“

Nije ovdje riječ o slabosti ili nezastupanju svojih uvjerenja. Sasvim je u redu, često i poželjno, biti u pravu i zastupati svoje mišljenje, ali ne uvijek i ne po svaku cijenu.

Da bismo bili spokojniji, umjesto toga da uvijek budemo u pravu možemo pokušati biti dobrostivi. Pokušati razumjeti i oduprijeti se iskušenju držanja lekcija.
Umjesto da iskoristimo svaku priliku da drugima ukazujemo na njihove pogreške, mogli bismo pokušati češće ohrabrivati, dijeliti radost s njima, pronaći neki drugi način da se stvari promijene, a da pritom nitko ne bude povrijeđen.

Kada naš cilj nije negativan (umanjiti, poniziti, povrijediti, izdići sebe) nego pozitivan (osokoliti, pohvaliti, unaprijediti) i mi sami osjećamo se bolje i bivamo zadovoljniji.
To je put kojim se rjeđe ide.

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar