Biti u pravu ili biti ljubazan

Malo tko može odoljeti porivu da ispravlja druge, ukazuje na neke postupke, kudi, daje lekcije, dokazuje da je u pravu… Kad to činimo osjećamo se nadmoćni i vjerujemo, bolji od druge strane. Naš ego potiče naše uvjerenje da smo u pravu i uvjerava nas da ćemo se bolje osjećati dokažemo li to.

No, razmislimo li malo o tome kako se osjećamo nakon što nekome očitamo lekciju, mogli bismo reći da osjećaji nipošto nisu samo pozitivni. Dobar čovjek teško se može osjećati dobro na tuđi račun, pa makar bio i u pravu.
Prije razmjene mišljenja s drugima bilo bi dobro zapitati se „Što zapravo želim od ove rasprave? Što želim postići?“

Nije ovdje riječ o slabosti ili nezastupanju svojih uvjerenja. Nipošto. U redu je biti u pravu i zastupati svoje mišljenje, ali ne uvijek i ne po svaku cijenu.

Da bismo bili spokojniji, umjesto toga da uvijek budemo u pravu trebamo pokušati biti dobrostivi. Pokušati razumjeti i oduprijeti se iskušenju držanja lekcija.
Umjesto da iskoristimo svaku priliku da drugima ukazujemo na njihove pogreške, na ono što bi mogli drugačije činiti i načine na koje bi mogli nešto poboljšati, mogli bismo pokušati ljude oko sebe češće ohrabrivati, oraspoloživati, dijeliti radost s njima, pronaći neki drugi način da se stvari promijene, a da pritom nitko ne bude povrijeđen.

Kada naš cilj nije negativan (umanjiti, poniziti, povrijediti) nego pozitivan (osokoliti, pohvaliti, unaprijediti) i mi sami osjećamo se bolje i bivamo zadovoljniji.
To je put kojim se rjeđe ide.

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar