Cjeloživotno učenje

Život je učenje, učenje je život…

Ideja cjeloživotnog učenja javlja se već kod Platona (u djelu “Republika”), no prvi ju je put u potpunosti artikulirao Basil Yeaxlee (1883-1967), profesor na katedri za psihologiju na Odsjeku za edukaciju na Oxfordu. U suradnji s kolegama osmislio je intelektualni temelj za razumijevanje obrazovanja kao kontinuiranog aspekta svakodnevnog života. Cjeloživotno učenje definira se kao aktivnost učenja tijekom života s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive.

Cjeloživotno učenje podrazumijeva:

• stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta znanja, sposobnosti, interesa i kvalifikacija, od predškole dobi do razdoblja nakon umirovljenja,
• uvažavanje svih oblika učenja: formalno obrazovanje (npr. tečajeva, seminara I sl. obrazovnim ustanovama), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu), i informalno obrazovanje, međugeneracijsko učenje (razmjena znanja u obitelji, među prijateljima).

Cjeloživotno je učenje prilika za unapređivanje temeljnih vještina i nudi mogućnost učenja na naprednijim stupnjevima.
Uz pojam cjeloživotnog obrazovanja vezane su znanstvene discipline andragogija i gerontogogija. Andragogija kao znanost koja proučava problematiku odgoja i obrazovanja odraslih osoba i gerontogogija kao znanstvena disciplina koja proučava odgoj, obrazovanje i samoobrazovanje starijih osoba.

Pred današnjim društvima novi su izazovi. Populacija postaje sve starija, socijalne promjene sve su brže… Pred obrazovanjem su nove potrebe, novi pristupi. Cjeloživotno učenje koncept je aktivnosti učenja tijekom cijelog života što će građanima omogućiti lakšu prilagodbu na društvene promjene i aktivno sudjelovanje u svim sferama života, u svakoj životnoj dobi stvoriti platformu za utjecaj u kreiranju vlastite budućnosti.

Znanja koja stječemo danas, sutra neće dostajati.

Promjene su prebrze i preobimne. Uz to, učenje, pogotovo ono neformalno, promiče osobni razvoj. Omogućava nam razvijanje vlastitih potencijala, interesa i telanata. Važan je njegov ujtecaj i za prepoznavanje interesa za budući poziv i odabir onoga što želimo raditi u životu kod mlađih osoba, nerijetko i kasnije.

2000. godine u Lisabonu je održano zasjedanje Europskog vijeća na kojem je zaključeno da je unapređivanje cjeloživotnog učenja nužno za uspješnu tranziciju prema društvu utemeljenom na znanju. Cjeloživotno učenje nije prepoznato samo kao oblik obrazovanja već vodeće načelo u kontekstu usvajanja znanja.

Naša zemlja prati demografske kretanja u Europi sve većim postotkom stanovnika treće životne dobi u ukupnoj populaciji. Svijest o brizi prema toj populaciji mora se razvijati putem obrazovnih sadržaja i putem medija. Nužno je stvoriti temelj za otvaranje ustanova za obrazovanje odraslih. S brzim razvojem novih tehnologija i drugim promjenama mijenjaju se radni, društveni i obiteljski odnosi, pa se tako od čovjeka očekuje da ide u korak s tim promjenama, da aktivno sudjeluje u društvu. Da bi to bio u stanju čovjek današnjice mora trajno učiti.

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

Photo courtesy of Pixabay