Epidemija popustljivog odgoja

Dr. Robert Shaw, dječji i obiteljski psihijatar iz Kalifornije, zajedno sa suradnicom Stephanie Wood, napisao je knjigu pod nazivom „Epidemija popustljivog odgoja – zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična… te kako im pomoći“.

Dr. Shaw navodi: “ U svojoj sam praksi vidio sve i svašta i došao do zaključka da smo se kao roditelji postepeno pomirili s ponašanjem i postupcima koji su recept za katastrofu.“

Odgoj djece velika je odgovornost, zahtijeva ljubav, strpljenje, trud i vrijeme, istovremeno pruža i niz prilika za ispunjenje, zadovoljstvo i radost. Čovjek se ostvaruje i razvija dajući dio sebe drugome, povezujući se s drugim. Najspremniji smo najviše dati svojoj djeci često zaboravljajući da su i oni dio tog životnog zakona. Baš kao što trebaju osjetiti i primiti ljubav – trebaju je i davati i pokazivati. Pažnju, podršku i pomoć trebaju dobivati ali i davati, u skladu sa svojim godinama i mogućnostima. Tako i oni dobivaju priliku odrastati  i razvijati se kao samosvjesni i odgovorni – pojedinci i članovi svojih zajednica (obitelji, razreda, grupe, poslovnog tima i dr.).

Svjedočimo epidemiji problema u ponašanju djece kod kuće, u školi, na ulici… Svjedočimo problemima djece koja se ne mogu usredotočiti i ustrajati, koja ne vide svrhu u učenju i trudu, koja ne priznaju autoritete (roditelje, učitelje, odgajatelje i druge), koja se ne snalaze u svojim kolektivima, djece koja ne znaju gajiti prijateljstva i sl.
Kronično im nedostaju pozitivni uzori i moralna uporišta, poticajna sredina za zdrave životne izbore  – od odabira prijatelja do donošenje važnih životnih odluka.

Većina je roditelja u odgoju dobronamjerna no, dobronamjernost nije dovoljna. Prevladavajuće odgojne metode pridonose odrastanju nezadovoljne, samožive, sebične djece s jedne i pojavi masovnog nezadovoljstva i preopterećenosti roditelja s druge strane.  

Skretanje pogleda s problema i popuštanje način su na koji se najčešće pokušavamo nositi s takvim stanjem no, sva te prečice i stranputice brzo će nam doći na naplatu ukoliko se ne odlučimo djelovati: ozbiljno razmisliti o svom životnom stilu, o vrijednostima koje (ne) njegujemo, onome čemu smo posvećeni, a čemu nismo, ciljevima koje želimo dostići.  I ne krenemo djelovati.   

U želji da budemo dobri roditelji odlazimo u krajnost: bojeći se da ne narušimo djetetovo samopoštovanje ili samopouzdanje previše rijetko postavljamo zdrave granice, ne dopuštamo im da osjete frustraciju i tako razvijaju unutarnju snagu, strpljenje, empatiju.

Također previše često prepuštamo djecu utjecajima medija, poglavito elektronskih, kočeći njihov emocionalni razvoj, pismenost, kreativnost i drugo.

Ova epidemija nije posljedica siromaštva ili odrastanja u gradskim sredinama. Do nje dolazi i u dobrostojećim i obrazovanim obiteljima. Njeni korijeni nalaze se u bebinoj kolijevci kada za sitnih noćnih sati, željni sna, dopustimo djetetu da dolazi u naš krevet i ostane u njemu do polaska u školu. Nalaze se i u većini slučajeva kad smo napravili nešto umjesto djeteta, a ono je to moglo napraviti samo, u situacijama u kojima nismo dopustili djetetu da se zdravo dosađuje, da samo iznalazi rješenja iz zahtjevnih situacija, kad smo trčali za djetetom hraneći ga, dopustili bacanje u trgovačkom centru, prekomjerno odgovaranje, pametovanje ili prepiranje s roditeljima i sl .ponašanja. U nastojanju da osiguramo ugodnu atmosferu uvijek i po svaku cijenu – djeci samo odmažemo.

Opsesivno nastojanje roditelja da njihova djeca ne osjete frustraciju dovodi do sve češće pojave onoga što danas nazivamo „narcističkom liščnošću“. Riječ je o psihičkom poremećaju ličnosti kod kojeg postoji dugoročan uzorak ponašanja za koji su karakteristični osjećaj samovažnosti (grandioznosti), duboka potreba za pažnjom i divljenjem, pretjerana samouvjerenost i nedostatak razumijevanja za osjećaje drugih (empatije). Osobe koje pate od tog poremećaja često pretjerano razmišljaju o moći, slavi, fizičkom izgledu. Često iskorištavaju ljude oko sebe i gledaju na druge s visine.

Previše „da“ u djetinjstvu rezultira time da dijete nema priliku naučiti nositi se s „ne“ u životu i reći “ne” kad treba, što može dovesti do problema u ponašanju, ovisnosti, anksioznosti i težih psihičkih problema.

Pretjerano popustljivi odgoj dopušta da ispitivanje granica (svojstveno svima, a pogotovo djeci), lako prokliže u krivi smjer i odvede dijete na krivi put.  

Photo by Alexandr Podvalny from Pexels