Jedna struna

Jedna anegdota o Niccolu Paganiniju podsjeća nas kako sve teškoće s kojima se u životu susrećemo ne moraju završiti loše, pogotovo kad smo posvećeni cilju i ne odustajemo.

On je naime, na jednom koncertu, svirajući pred brojnom publikom, ostao bez jedne strune na svojoj violini. Pukla je. Premda vidno iznenađen, nastavio je izvedbu improvizirajući na ostalim strunama. Nekoliko trenutaka kasnije pukla je i druga struna, nedugo nakon nje i treća. Paganini niti u jednom trenutku nije prestao svirati. S jednom žicom odsvirao je završnu skladbu koncerta pokazavši još jednom svoju iznimnu nadarenost, ali i neumoran duh. Publika je ostala očarana…

U razdobljima života, kad imamo osjećaj da nam baš ne ide, kad se život ne odvija u skladu s našim željama i planovima, dobro je sjetiti se da život čine usponi i padovi, pobjede i porazi, bolja i lošija razdoblja. Bez uspona ne bismo mogli razumjeti padove i obratno, ne bismo uviđali ljepotu života, cijenili lijepe trenutke, ne bismo učili i rasli.

Prečesto previše vremena u životu provodimo koncentrirani na žice koje su popucale odnosno na ono što nemamo. Zaboravljamo na onu koja je još uvijek ispravna odnosno na ono što imamo i s čime možemo dalje i više nego što smo mogli zamisliti.

Pokidane žice nekada su samo način da koji se život pobrine da nas potakne da se trgnemo i osvijestimo svoje mogućnosti, istražimo svoje kapacitete, da damo najbolje od sebe…
Ponekad je dovoljna samo jedna struna. Imamo li sve strune na broju teško da ćemo otkriti mogućnost sviranja na jednoj i svoj talent da to činimo.  

Inače, Niccolo Paganini rođen je 1782. godine u Đenovi, u Italiji. Otac Antonio naučio ga je svirati mandolinu u dobi od pet godina, violinu je naučio svirati godinu ili dvije kasnije. U dobi od osam godina stvara svoju prvu sonatu, do svoje osamnaeste godine poznat je širom Italije, desetak godina kasnije i širom Europe.

U svom relativno kratkom životu (umro je 1840.) Paganini je postigao svjetsku slavu i postao ikona u glazbenom svijetu. Bio je u stanju odsvirati ono što drugi nisu uspijevali. Premda neupitno genijalan virtuoz Paganini je možda patio od rijetkog Marfanovog sindroma, genetskog poremećaja na vezivnom tkivu zbog kojeg su njegovi prsti bili neobično tanki i gipki.

Fizičko oboljenje bio je svojevrsni „okidač“ za razvoj njegovog talenta, a uspjesi su posljedica neospornog talenta i posvećenosti.

Photo courtesy of Pixabay