Moje je dijete nasilno

Što mi je činiti?

Ukoliko ste osvijestili da je vaše dijete nasilno – napravili ste prvi i vrlo važan korak ka promjeni. Ukoliko ste odlučili nešto napraviti po tom pitanju – čestitamo!

Roditeljstvo je zahtjevno, uključuje zadovoljavanje kako osnovnih djetetovih potreba (poput hrane i fizičke sigurnosti) tako i onih emocionalnih, kroz odgoj.

Odgoj djeteta vrlo je kompleksan. Trebao bi sadržavati i toplinu i razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje ali i kontrolu (koja se pak sastoji od roditeljskih očekivanja, zahtjeva i nadzora). Sve to zahtijeva usmjerenost, upornost, dosljednost (ne rigidnost), pažnju, vrijeme…
A toga baš često nedostaje…

Trebali bismo imati na umu da smo mi roditelji najveći uzor i ogledalo u kojem se naše dijete ogleda. Stoga je važno da se prema djetetu i prema drugima u svojoj okolini mi sami ponašamo onako kako bismo željeli da se dijete ponaša prema nama i prema drugima. To je dio naše odgovornosti prema našem djetetu i temelj za uspješan odgoj.

Shodno tome, svako miroljubivo ponašanje treba pohvaliti i poticati i na svako nasilno ponašanje treba prikladno (nenasilno) reagirati – zaustaviti ga, ukoriti dijete i predati mu odgovornost za isto.
Ono što roditelji često čine je traženje opravdanja za djetetovo neprihvatljivo i nasilno ponašanje. Kad ga uočimo trebali bismo reagirati odmah i jasno dati djetetu do znanja da takvo ponašanje nećemo tolerirati i da će dijete za isto snositi odgovornost.

U svakoj prilici dijete treba poučavati kako sukobe rješavati nenasilnim načinima, kako sklapati i održavati prijateljstva i poučiti dijete razlici između pažnje zadobivene strahom i one zadobivene poštovanjem, naklonošću, simpatijom, prijateljstvom.

Važno je razgovarati s djetetom, dati mu priliku da ispriča svoju stranu priče (što detaljnije) i da pojasni svoju motivaciju za takvo ponašanje (što je takvim ponašanjem željelo postići). Uspješan razgovor trebao bi dovesti do toga da dijete samo uvidi u čemu je pogriješilo i je li moglo postupiti drugačije. Kako bi došlo do toga korisno je djetetu dati uputu da se pokuša „staviti u cipele“ svoje žrtve, da pokuša zamisliti kako se ona osjećala.

Pri tome je jako važno prihvatiti emocije koje se javljaju, ne negirati ih ili umanjivati (npr. rečenicom koju često znamo izgovarati „Ma, nije to ništa.“ ili „Nemoj se ljutiti!“). Dijete ima pravo biti ljuto, tužno, povrijeđeno ili dr. Važno je učiti ga da ljutnja sama po sebi nije negativan osjećaj nego je to način na koji ga najčešće ispoljavamo (nasilnim ponašanjem). Već i mala djeca mogu naučiti neke načine upravljanja (kontrole) svojim emocijama (usmjerenim disanjem, lupanjem po jastuku, vikanjem na lutku ili zamišljenu osobu i dr.).

Ukoliko smatrate da problem nasilnog ponašanja svog djeteta ne možete riješiti uspješno sami, svakako potražite savjet stručnjaka. Ide li dijete u školu obratite se školskom psihologu, pedagogu ili defektologu. Uz vlastite ustrajne napore i u suradnji s drugima možemo pomoći našoj djeci da odrastaju u samosvjesne, odgovorne i miroljubive osobe.

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

 

 

 

Photo courtesy of Pixabay