Najteže pitanje na svijetu

Članak 12. Konvencije o pravima djeteta kaže da dijete ima pravo iznijeti svoje mišljenje, volju i želju o stvarima koje ga se tiču. Ta uistinu važna odredba u zaštiti prava djece često se, nažalost, zloupotrebljava. Zloupotrebljavaju je roditelji, članovi obitelji i „stručnjaci“ raznih profila kojima se upućuje dijete – kada pitaju dijete s kim želi živjeti ili koga više voli.

Takvim i sličnim pitanjima dijete se dovodi u konflikt odanosti (lojalnosti). Ono nije u stanju jednostavno i jednoznačno iskazati svoje autentično mišljenje i/ili želju, bez straha od (pr)osuđivanja. Suočeno s takvim i sličnim pitanjima, pogotovo ako je otuđeno od jednog roditelja, dijete je sklono izreći mišljenje/želju/potrebu otuđujućeg roditelja (onog koji dijete želi otuđiti i/ili otuđuje od drugog roditelja).

Neosporno je da dijete treba imati pravo i mogućnost iznijeti svoje mišljenje, volju i želju o stvarima koje ga se tiču ako to želi no, treba imati i pravo i mogućnost učiniti to na način kojim se neće dodatno traumatizirati odnosno dovoditi u konflikt sa samim sobom.    

Odgovornost za to nije na djetetu nego na odraslima, roditeljima i stručnjacima. Kada roditelji nemaju kapacitet za nošenje sa svojom odgovornosti  i kada nisu u stanju ponašati se imajući u vidu dobrobit djeteta, stručne osobe su te koje trebaju procijeniti što je u interesu djeteta i kako to ostvariti.

Obzirom na broj razvoda u našoj zemlji s velikim udjelom konfliktnih, s djecom, rješavanje ovog problema premašuje kapacitete postojećeg sustava podrške roditeljima i djeci i stoga postupci često traju iznimno dugo. Tako dugo da neka djeca cijelo svoje djetinjstvo provedu u rascjepu između dva roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, lutajući od jednog do drugog stručnjaka, od jedne do druge procjene…

Photos courtesy of PIxabay