Odrastati kao jedinac

Ili jedinica…

Uvriježeno je mišljenje da će dijete koje odrasta kao jedinac biti razmaženo, sebično, usamljeno, asocijalno i sl. Je li to baš tako?
Istraživanja provedena na tu temu kažu da se djeca jedinci ne razlikuju značajno u ponašanju od svojih vršnjaka koji odrastaju uz braću i sestre.
Razmaženost koja se često navodi kao karakteristika djece jedinaca više ovisi o odgoju roditelja nego o samoj činjenici da je dijete jedinac ili jedinica. Dijete je zahtjevno onoliko koliko mu to dopuštaju roditelji. Odgajati jedno dijete nije bitno različito od odgajanja dvoje ili više djece. Razmažena djeca postoje i u višečlanim obiteljima.

Hoće li dijete jedinac znati komunicirati sa drugom djecom također nije uvjetovano time je li dijete jedinac. Djeca jedinci razvijaju svoje socijalne vještine jednako kao i djeca koja odrastaju uz braću i sestre ako im roditelji omogućuju druženje sa vršnjacima – bilo u vrtiću, bilo u parku, unutar šire obitelji, u domovima prijatelja, u igraonicama i raznim drugim prigodama i mjestima.

Jesu li djeca jedinci usamljena? To također ovisi o odgoju, o obiteljskim prilikama, široj obitelji i nizu drugih čimbenika. Dijete može biti usamljeno i unutar višečlane obitelji.

Jesu li jedinci nužno sebični? Nipošto. Ukoliko roditelji odgajaju dijete u duhu dijeljenja i uslužnosti dijete neće postati sebično stoga što je jedinac u obitelji. Dapače, neka djeca jedinci zbog želje za druženjem sa svojim vršnjacima znaju biti izrazito darežljiva i širokogrudna prema drugoj djeci.

Obitelji se iz nebrojenih razloga odlučuju imati jedno ili više djece. Niti jedne treba osuđivati niti druge hvaliti, niti treba ulaziti u nečiju privatnost.
Najvažnije je da se onaj tko ima dijete za to dijete (ili djecu) brine na primjeren način, da mu pruža ljubav i pažnju i da ga ogaja kako bi odraslo u odgovornu i samosvjesnu osobu.