Otuđeni roditelj

Otuđivanje je oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta, a događa se kada dijete pod utjecajem jednog roditelja odbacuje drugog i otuđi se od njega. Manifestira se u vidu djetetova otpora održavanju odnosa s jednim roditeljem ili potpunim odbacivanjem. Pri tome dijete trpi niz, često ozbiljnih negativnih posljedica po mentalno zdravlje.

Djetetu koje se prisiljava odbaciti jednog roditelja zapravo se oduzima sloboda da voli oba roditelja što je jedan od važnih preduvjeta za njegov psihosocijalni razvoj i razvoj osjećaja za samog sebe, a koji se razvija u odnosu s roditeljima.

Otuđenje od jednog roditelja nije djetetov izbor nego način nošenja s neizdrživim emocionalnim pritiskom koji se javlja kada mu nije omogućena odanost prema oba roditelja. Dijete ne može birati jednog roditelja bez da ga to emocionalno ošteti jer je prirodno privrženost osjećati prema oboma.

Otuđujući roditelji su i majke i očevi. Neki svjesno povrjeđuju bivšeg partnera/icu, ne vodeći brigu o dobrobiti djeteta, neki to čine nesvjesno, smatrajući da je to u interesu djeteta. Neki samo nastavljaju prakticirati obrasce ponašanja koje su prakticirali i prije razvoda, u braku. Otuđenje od roditelja šteti djetetu/djeci, ali i samim roditeljima (i otuđenom i otuđujućem).

Otuđeni roditelj primoran je živjeti u vrlo toksičnoj situaciji koja potresa cijeli njegov/njezin unutarnji svijet, obično ozbiljno načet i samim razvodom. Otuđeni roditelji vode teške borbe s bivšim partnerima/icama, sa sustavom (pravosuđa, zdravstva, socijalne skrbi), sa samima sobom i okolinom koja u pravilu (pr)osuđuje.

Otuđenje nije nužno i isključivo posljedica visokokonfliktnog razvoda roditelja. Do najtežih oblika otuđivanja dokazano dolazi pod utjecajem psihopatologije otuđujućeg roditelja, a ono se može dogoditi (i događa) i u cjelovitim obiteljima. Predrasude o otuđenim roditeljima (posebno ona da su dijelom i sami odgovorni za djetetovo odbijanje) dodatno otežavaju život otuđenom roditelju koji se, osim s uskratom odnosa s djetetom, nosi i sa stigmom neadekvatnog roditelja.

Otuđeni roditelji susreću se s nizom problema: izolacijom, osjećajem neadekvatnosti, krivnjom, sramom, osjećajem bespomoćnosti, beznađem, očajem, frustracijom, teškoćama u formiranju i održavanju novih odnosa, zabrinutošću za djecu, narušenom psihološkom ravnotežom, nerijetko i s problemima na poslu i financijskim problemima i dr. U procesu otuđenja otuđeni roditelj može razviti i depresivni poremećaj i kompleksni posttraumatski stres.

Otuđeni roditelj svojevrsna je žrtva obiteljskog nasilja. Osim samog gubitka djece najizraženiji gubitak za otuđenog roditelja gubitak je vlastitoga roditeljskog identiteta (Kruk, 2012). Nerazumijevanje, neprepoznavanje i nepriznavanje otuđenog roditelja kao žrtve dodatno pridonosi otuđenju umjesto da ga sprječava. Zato je pred stručnjacima je važna i odgovorna zadaća – razlikovati otuđenje koje je posljedica zlostavljanja ili onog koje se događa uslijed slabih roditeljskih kapaciteta, od otuđenja koje je izazvano djelovanjem otuđujućeg roditelja.

Uvrštavanje otuđenja u klasifikacije smanjuje vjerojatnost pogrešne procjene i korištenja koncepta na štetu djeteta kao i manevarski prostor za lažne optužbe. Dijagnoza se postavlja od strane stručnjaka, zdravstvenih djelatnika, ne proizvoljno.

Zbog svega navedenog važno je educirati stručnjake kao i osvještavati građane za suosjećanje, razumijevanje, prepoznavanje i priznavanje postojanja otuđenih roditelja (oba spola) i pružiti im primjerenu podršku i pomoć.

Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje