Prazne prijetnje

Razmislite… Koliko često oko sebe vidimo neraspoloženu djecu kojoj je dosadno, koja plaču, negoduju, vrište, prkose roditeljima? S druge strane mnogi se roditelji žale na svoju djecu i nemogućnost da ih discipliniraju. Gotovo da možemo govoriti o epidemiji nezadovoljnih i nesretnih roditelja i djece.

U čemu je problem? Odgovor je u popustljivom roditeljstvu koje se najviše očituje kroz našu nespremnost da postupamo u interesu djeteta i onda kada to znači da će se ono pružati otpor, negodovati, žaliti se, okrivljavati i slično (nikad mi ništa ne daš, uvijek ja moram… i sl.).

Tako je lako ući u začarani krug nesvrhovitog kažnjavanja i još češće praznih prijetnji. Od toga i djeca i roditelji budu loše. Djeca trebaju roditeljsko vodstvo, roditelje koji su spremni preuzeti odgovornost za svoju djecu i pružiti im ono što im stvarno treba da bi rasli i razvijali se, stasali u zadovoljne i odgovorne osobe. Kada samo prijetimo djeci koja se loše ponašaju ne činimo im dobro već upravo suprotno, oslabljujemo ih i jačamo njihovo uvjerenje da mogu izvući s bilo kakvim ponašanjem.
Kad je u fokusu svega kazna, djecu učimo da budu manipulativna, da lažu i nastoje izbjeći kaznu.
Kada je u fokusu odgoj s ciljem usađivanja (pounutrivanja) obiteljskih vrijednosti veća je vjerojatnost da će se dijete koje će se u svakoj situaciji ponašati u skladu s tim vrijednostima. Prazne prijetnje prepreka su pounutrivanja jer dijete kroz njih uči da su vrijednosti podložne promjenama, da ih možemo i ne moramo poštovati, ovisno o situaciji (kako nam i kada odgovara). Kada vidi roditelje koji žive svoje vrijednosti dijete ih lakše prihvaća i dobiva osjećaj sigurnosti. U odnosima s drugim ljudima djetetu je važna predvidljivost, da zna koja su pravila i što se može dogoditi u slučaju da se ta pravila ne poštuje. I onda kad je dijete u otporu roditelj treba biti dosljedan. Roditeljska zadaća nije pružiti djetetu ono što želi nego ono što treba, što je dobro za njega i od čega će stasati u otpornu, samosvjesnu i odgovornu odraslu osobu.

Dubok osjećaj sigurnosti dijete razvija upravo onda kada postoje predvidljivost i dosljednost, naravno, uz određivanje razumnih posljedica za greške, neposluh ili slično. Roditelj može djetetu ponuditi čitav dijapazon razloga za svoju odluku, umjesto nerijetko izrečenog “zato što sam ja tako rekao/la”. Najbolje je kad razloge za posljedice možemo jasno objasniti i kada su povezani s vrijednostima koje djetetu želimo usaditi (ljubaznost, iskrenost, integritet, sigurnost, poštovanje prema roditeljima i drugo).

Dijete koje vidi da pravila postoje s dobrim razlogom, da se dosljedno provode, zbog razloga koji su objašnjeni (kratko i jasno), s posljedicama koje su u skladu s učinjenim, lakše će prihvatiti i usaditi te vrijednosti u sebe (pounutriti ih, internalizirati). Kada dijete to učini ono će se svugdje, u svakoj situaciji, ponašati u skladu s tim vrijednostima.

Prijetnja se često izriče u ljutnji, u trenucima emocionalne nestabilnosti pa mnoge budu samo „pucanj u prazno“. Kad se smiri, roditelj počne razmišljati drugačije, sklon je popustiti, ublažiti kaznu ili je čak ukinuti. Roditelji teško podnose dječju ljutnju, otpor, plač i slično. Djeca toga vrlo brzo postanu svjesna i koriste se tim „oružjem“ to češće što je roditelj popustljiviji. Promijeni li dijete svoje ponašanje iz straha od kazne (i nerazumnih posljedica) to može značiti da će nastojati izbjegavati roditeljski nadzor i ponašati se neprihvatljivo kada roditelji nisu u blizini. Tako nerijetko imamo slučajeve da roditelji kažu „on je kod kuće miran i poslušan“ ili „ona to nikada ne radi kod kuće“.

Da zaključimo, prazne prijetnje su kontraproduktivne i mogu dovesti do eskalacije neprihvatljivog ponašanja kako dijete odrasta. Nije teško znati kako se odgaja dijete. Teško je to raditi. Dosljedno. Uporno. Strpljivo.
No, svaki uloženi trud i strpljenje višestruko se vraćaju. Osobito je važna strpljivost. Bez nje za samo jedan sat možemo uništiti ono što ćemo tjednima popravljati.

Image by Alessandra Carassas from Pixabay