Proslava bez smeća?

Sorry, sad nemam vremena…

Promatram svoju prijateljicu. U žurbi je. Poslijepodne njen sin slavi rođendan. Pozvao je desetak klinaca na proslavu, a doći će i par članova obitelji.
Moja se prijateljica ‘bacila’ na spremanje kolača. Ja sam svratila. Pozvala me da popijemo kavu i malo pročavrljamo jer nismo već dosta dugo… Tu i tamo ‘uskočim u pregaču’ i pomognem oko miksanja, izvažem potrebne sastojke, vadim gotove kolačiće iz pećnice i gricnem kojega…

Njen suprug otišao je u nabavku – po pića i još neke namirnice za pripremu jela koje namjeravaju pripremiti za svoje male i velike goste.
U kuhinji, u središtu, stoji kanta za smeće. Da bude pri ruci. U nju lete ljuske od jaja, papirnate vrećice od vanilin šećera i praška za pecivo, šećera, brašna, tetrapak od mlijeka, plastične vrećice od koječega, kore od jabuke, omoti od čokolade – papirnati i oni aluminijski…
Gledam prijateljicu i znakovito uzdišem, no ona se ne da smesti. U velikoj je žurbi i nema vremena razmišljati o otpadu („Sorry stara moja, sad stvarno nemam vremena za to.“). Nastavljam miksati i razmišljam o tome koliko je vremena potrebno da se uz kantu za smeće stavi i jedna za otpad koji se kasnije može sortirati…

Suprug se vratio iz nabavke. Na stol je iznio plastične tanjure, plastični pribor za jelo, plastične čaše, jednokratni papirnati stolnjak s veselim motivima, balone i svjećice, papirnate košarice za muffine, sokove u plastičnoj ambalaži i tetrapacima, grickalice, nareske, limenke kukuruza i tune, nešto povrća, salatu, kruh… Sve to donio je u plastičnim vrećicama.

Moja prijateljica i dalje se bori s kolačima. Usput sa suprugom rasprema donijete stvari, a ja miksam bjelanjke i promatram. Čaše i zdjelice pune se grickalicama, ambalaža (plastična, papirnata, limenke i dr.) završava u smeću…

Prijateljica je napeta, žuri se i uzdiše zbog priprema, suprug također. S jedna bi strane najradije preskočili sav taj cirkus (tako su se izrazili), s druge osjećaju dužnost prema sinu i potrebu da mu udovolje organizirajući lijepu rođendansku proslavu. Razmišljali su i o igraonici, no sin je izrazio želju da proslava bude doma.

Premda sam bila u potrebi reagirati odlučila sam da neću. Moja prijateljica zna što mislim o recikliranju i kako držim da je da je važnije da svojoj djeci u nasljeđe ostavimo zemlju koja će ih moći hraniti i pružiti sigurno utočište, nego pripremiti velebnu proslavu i u naslijeđe im ostaviti hrpe smeća.

Puno će (prljave) vode proteći ispod Savskog mosta prije nego shvatimo važnost brige za okoliš. One svakodnevne.
I prije nego shvatimo koliko je velika uloga svakoga od nas u tome. Nije to samo jedan rođendan, jedna proslava…

Teško mi je bilo i pomisliti što će sve završiti u smeću nakon proslave…

A.P.

“Baking Cups” – Image courtesy of Gualberto107 at FreeDigitalPhotos.net