Razgovor s Bogom

Čovjek je umro… Baš kada je to shvatio ugledao je Boga kako mu prilazi s koferom u ruci.

𝐁𝐨𝐠: Sine, vrijeme je da krenemo.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Tako brzo? Imao sam puno planova.
𝐁𝐨𝐠: Stvarno mi je žao, došlo je vrijeme da krenemo.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Što imaš u tom kuferu Bože?
𝐁𝐨𝐠: Ono što tebi pripada.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Ono što mi pripada? Misliš, moje stvari, odjeću, novac.
𝐁𝐨𝐠: Te stvari nikada nisu bile tvoje. One pripadaju Zemlji.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Jesu li to moja sjećanja?
𝐁𝐨𝐠: Ne, ona pripadaju Vremenu.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Jesu li to moji talenti?
𝐁𝐨𝐠: Ne. Oni pripadaju Okolnostima.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Jesu li to moji prijatelji i obitelj?
𝐁𝐨𝐠: Ne sine. Oni pripadaju Putu kojim si išao.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Jesu to moja žena i djeca?
𝐁𝐨𝐠: Ne. Oni pripadaju tvom Srcu.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Onda to mora biti moje tijelo.
Bog: Ne, ne. Ono pripada Prašini.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Onda to sigurno mora biti moja Duša!
𝐁𝐨𝐠: Griješiš sine. Tvoja Duša pripada meni.Čovjek suznih očiju i sa strahom uzme kofer iz Božje ruke i otvori ga. Bio je prazan. Slomljenog srca i uz suze koje su se slijevale niz njegove obraze čovjek upita Boga.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Znači, nikada ništa nije bilo moje?
𝐁𝐨𝐠: Tako je. Nikada ništa nisi imao.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤: Pa onda? Što je bilo moje?
𝐁𝐨𝐠: 𝐓𝐯𝐨𝐣𝐢 trenuci. 𝐒𝐯𝐚𝐤𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐚𝐤 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐢 ž𝐢𝐯𝐢𝐨 𝐛𝐢𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣. Život je trenutak. Trenutak je jedini koji pripada nama. Uživajmo u ovom i svakom slijedećem našem trenutku sve dok ih imamo. Ne dozvolimo da nas bilo što zaustavi u tome da radimo ono što volimo i da činimo ono u čemu uživamo. Provodimo vrijeme s ljudima, posebno s onima koji su nam važni, kojima smo važni, koji nas ispunjavaju i ushićuju, koje volimo, koji nas vole – s onima zbog kojih je život vrijedan življenja. Živimo svoj život sada. Ne zaboravimo biti sretni. Materijalne stvari i sve za što smo se borili u životu ostat će iza nas. Ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom. Sa sobom ćemo ponijeti samo naše trenutke. Zato sve što je doista važno, je da aktivno i duboko živimo i slavimo svoje treutke. I ovaj, također.

Image by Alexa from Pixabay 

ostavite svoj komentar