Rečenice koje bi u odnosu s djetetom trebali izbjegavati

Roditelji većinom djeci govore iz najbolje namjere, ne želeći ih namjerno povrijediti no, to se ponekad jednostavno dogodi. Češće onda kad su roditelji umorni, prezaposleni, pod stresom, kad su im smanjeni kapaciteti za strpljivost i razumijevanje. Tada smo skloniji ponavljati rečenice koje smo slušali tijekom vlastitog odrastanja, koje su nama upućivali naši roditelji (i mi smo im to tada zamjerali).  

Stanemo li u djetetove cipele i sagledamo li svoje riječi iz dječje perspektive moguće je da ćemo uvidjeti kako možda te riječi i nisu najsretnije pogođene.

U nastavku je nekoliko primjera o kojima bi valjalo razmisliti.

„Nije to ništa. Hajde, smiri se.“
Ovo je rečenica koju roditelji često upućuju djeci kada smatraju da je dijete žalosno ili ljuto bez razloga. Govoreći im da se smire i umanjujući njihov problem oduzimamo im pravo da se osjećaju tako kako se osjećaju, poručujemo im da to što osjećaju nije važno. Ne ulazeći u raspravu o tome je li ljutnja (tuga ili neki drugi osjećaj) opravdana možemo samo reći: „Vidim da nisi sretan/na, želiš li pričati o tome?“
Ovu (rečenicu iz podnaslova) i slične rečenice roditelji često izjavljuju povišenim tonom ne bi li djetetu (glasnije) dali na znanje da se ne slažu s njegovim neprihvatljivim ponašanjem (kada dijete plače, ne sluša, odgovara i sl.). Vikanje je izraz nemoći, gubitka kontrole. Vičući na dijete u situaciji kad ono plače ili viče, situaciju činimo apsurdnom – vičemo na dijete zato što ono viče/plače ili drugo.

Ono što bismo tada trebali je mirno, jasno i kratko izraziti ono što očekujemo da dijete napravi. Npr. „Vidim da nisi sretan/na, želiš li pričati o tome? Ne. U redu. Teško mi pada tvoje vikanje/plakanje pa te molim da odeš u sobu i pokušaš se smiriti. Ako ti mogu kako pomoći, reci. Možemo zajedno razmisliti što možemo učiniti po tom pitanju i kasnije možemo razgovarati o tome.“

Bez puno filozofije i sa stavom. Dijete jako dobro osjeti kad je roditelj slab i kad „puca ćorke“. Zato, ako treba, ponovite tu rečenicu i nekoliko puta, mirno i sa stavom. Postupajući na ovakav ili sličan način (važno je da smo autentični) pomažemo djetetu da osvijesti svoje osjećaje (razvija emocionalnu inteligenciju) i da preuzme odgovornost za svoje ponašanje, dajući mu/joj do znanja da smo tu za njih.

‘Ti nikad/uvijek… „
Riječi nikad, uvijek, svi, nitko i slične trebali bismo izbaciti iz rječnika. Pretjerano su uopćene i uglavnom netočne i pridonose tome da se i dijete i mi osjećamo loše. Drugo, trebali bismo više koristiti ja-rečenice i kritizirati ponašanje, a ne osobu. U praksi to bi moglo izgledati ovako: „Kad se ovako ponašaš osjećam se kao da me ne poštuješ i teško mi je ostati miran/na. Volio/ljela bih razgovarati o tome s tobom. Želiš sada ili ćemo kasnije?“

Važno je povezati se s djetetom, doznati zašto se ponaša na način koji vam ne odgovara, razgovarati mirno (i sa stavom), bez vikanja, u ugodnoj atmosferi (bez ometanja sa strane).

„Ti si ljenčina/nezrela/nespretna/nepažljiv ili drugo
Ova rečenica vrlo je slična već spomenutoj kada poopćavamo i etiketiramo osobu, a ne ponašanje. Etikete popu nabrojanih i njima sličnih udaljavaju nas od mogućnosti da shvatimo što se događa s djetetom, zašto se ponaša na određeni način. Takve oznake često postaju samoispunjujuća proročanstva – dijete se poistovjeti sa svojom etiketom, prihvati ju i nastavi se ponašati u skladu s njom. Etikete (pa i one pozitivne) treba izbjegavati. Usmjeriti se treba na konkretno ponašanje (ovdje i sada), uloženi trud i preuzimanje odgovornosti.

„Mogla/ao si to i bolje…“
Ovakva rečenica u svima nama (i odraslima i djeci) budi potrebu da se branimo ili opravdavamo. U nama se rađa osjećaji krivnje, srama ili pak nedostatnosti, narušava se naše samopouzdanje.

Umjesto toga mogli bismo reći: „Čini mi se da bi trebao/la još vježbati. Jesam li u pravu? Mogu li ti kako pomoći?“

Važno je usredotočiti se na rješenje umjesto na problem, naglasiti važnost ulaganja truda u područja koja nam ne idu, vježbati preuzimanje odgovornosti za rješavanje problema, iskazati spremnost za pružanje podrške i pomoći. Pri tome je važno pohvaljivati trud, a ne samo postignuće i pohvaljivati postignuća iza kojih stoji uloženi trud.

„Daj, makni se, ja ću…“
Roditelji često griješe obavljajući ili dovršavajući poslove umjesto djece. Ponekad zna uistinu biti zahtjevno gledati dijete kako nešto obavlja bez volje ili na svoj način pa roditelji (majke češće nego očevi) znaju reći „Daj, makni se, ne mogu te gledati…“ i napraviti ili dovršiti posao umjesto djeteta. Takvim postupanjem šaljemo poruku: nisi sposoban/na ili pak samo se pravi da ne umiješ pa će netko to napraviti umjesto tebe. Kako god, niti jedna poruka nije dobra i nije na korist niti djetetu niti roditelju. Dijete treba vježbati određene radnje kako bi ih savladalo s time da su djeca različita, nekome treba više, nekome manje vremena. Roditelj bi trebao pokazati razumijevanje za to i dopustiti greške. Pomoći treba samo onda kad je to nužno potrebno imajući u vidu da je bolje nešto napraviti i zajedno s djetetom nego umjesto njega.  

„Tužan/na sam kad to radiš/tako se ponašaš“
Način na koji je ova rečenica izrečena i motiv njenog izricanja čine ju dobrom odnosno lošom. Ako je osjećaj autentičan i izrečen kao takav to je u redu. Ako pak, iza ove rečenica stoji želja za manipuliranjem (navođenje drugoga da se ponaša kako bismo mi željeli) trebalo bi je izbjegavati jer onemogućava razvoj zdravih obrazaca kod djeteta i potiče manipuliranje drugima. Roditelji koji tome pribjegavaju često takvo ponašanje dobiju natrag.

Umjesto rečenice iz podnaslova možemo reći: „ Nije u redu ponašati se tako. Molim te da prestaneš s time.“

Kratko, jasno i sa stavom.  

Photos courtesy of Pixabay