Restitucija – učinkovita alternativa kazni

Riječ restitucija označava vraćanje čega u prijašnje stanje, obnovu, obnavljanje . Proizlazi iz teorije izbora Williama Glassera koja objašnjava da je svako ponašanje svrhovito, temelji se na zadovoljavanju vlastitih potreba. Dakle, ponašamo se na određeni način kako bismo ispunili neku potrebu. Tako je i kada govorimo o djeci.
Autorica Diane Chelsom Gossen govori o četiri potrebe koje svi imamo:

• potrebu za ljubavlju i pripadanjem,
• za moći/za kontrolom,
• za zabavom/uživanjem,
• za slobodom/izborom.

Svako ponašanje temelji na nastojanju da se zadovolji jedna ili više potreba.

Kada dođe do nepoželjnog ponašanja važno je utvrditi koju je potrebu dijete željelo zadovoljiti i pomoći djetetu da pronađe alternativu takvom ponašanju, da zadovoljni svoju potrebu ne povrjeđujući drugoga.

Restitucija je usredotočena na osobu, njene potrebe i samoprocjenu, stjecanje uvida u kako neko njeno ponašanje utječe na druge. To nije lekcija o ponašanju – nego kultura življenja. Nije riječ o procesu na osnovu kojeg se situacija mijenja preko noći. To je proces koji traje, evolucija misli, mijenjanje obrazaca.

Restitucija je proaktivan odgovor na nečije neprihvatljivo ponašanje, osobi koja je pogriješila daje priliku za popravak, a oštećenom za nadoknadu.

Kroz njenu primjenu uči se odgovornosti i osnažuje te odgaja bolje osobe. Danas prilično zanemaren, a važan dio odgoja je osigurati razvoj osobne odgovornosti, a to je moguće samo kroz iskustvo, življenjem posljedica svog ponašanja/djelovanja, osvješćivanjem i razvijanjem sposobnosti za rješavanje problema.  

Kroz restituciju potičemo uspostavljanje svjesne discipline. Pokazala se učinkovitijom u odnosu na tradicionalne načine reagiranja na nepoželjna ponašanja ili kršenje pravila poput kazne, ljutnje, kritiziranja, ponižavanja, moraliziranja, savjetovanja, naređivanja i sličnog.

Koristeći restituciju onaj koji odgaja usmjerava dijete prema rješenju ne narušavajući njegovo samopoštovanje. Primjenom navedenih tradicionalnih načina reagiranja dijete najčešće nauči to da izbjegava određena ponašanja pred autoritetima odnosno izbjeći kaznu. U slučajevima kad kazna nije izgledna i u odsutnosti autoriteta dijete je sklonije nepoželjnom ponašanju i kršenju pravila.

Temeljni principi restitucije su:

• svi griješimo, greške su dio života, kroz njih učimo
• svako ponašanje rezultat jer zadovoljenja neke potrebe
• mnoge pogreške moguće je popraviti
• važno je biti dio rješenja
• težište treba staviti na ispravljanje i nadoknadu umjesto na okrivljavanje i kažnjavanje
• važno je poticati pozitivno ponašanje, a ne izbjegavanje negativnog/nepoželjnog ponašanja
• važno je ne žrtvovati ničije samopoštovanje

Najvažnije karakteristike restitucije:

• ulaganje napora osobe koja je pogriješila u ponašanju, u ispravljanje pogreške
• obeštećenje oštećene osobe (barem djelomično)
• učenje pozitivnog načina zadovoljenja potreba
• izbjegavanje tradicionalnih načina reagiranja na nepoželjna ponašanja

Koraci u primjeni:

1. razgovor s osobom koja je pogriješila ili se ponašala neprihvatljivo
2. podsjećanje na uspostavljene vrijednosti i pravila
3. isprika osobi koja je oštećena/povrijeđena
4. postavljanje pitanja „što možeš učiniti kako bi popravio/vila učinjeno?“
5. ukoliko je povrijeđena druga osoba pitati ju je li zadovoljna ponuđenim rješenjem
6. praćenje primjene dogovorenog

Primjeri:

Dječak je uvrijedio svog razrednog kolegu. U razgovoru pokušamo razumjeti zašto je to učinio i postavimo mu pitanje: ako si ga mogao uvrijediti i učiniti o da se osjeća loše, što misliš, što bi mogao sada napraviti da se ta osjeća dobro? Dječak kaže da se može ispričati i da može razrednog kolegu pozvati na igru i druženje. Tada pitamo oštećenog je li mu to dovoljno. Ako je, priča tu završava. Ako ne, počinitelj razmišlja i predlaže druga rješenja.

Djevojčica je ukrala predmet iz prodavaonice. Umjesto da ju kazni majka je razgovarala s djevojčicom, upitala ju je što misli zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo i na koji način će ispraviti svoju grešku. Djevojčica je rekla da će vratiti ukradeni predmet i da će napisati pismo vlasnicima prodavaonice.  

Učenik u razredu stalnim je dobacivanjima i smijehom ometao nastavnika geografije i ostale učenike. Umjesto da mu održi lekciju nastavnik je nakon sata zamolio učenika da ostane u učionici i nasamo ga pitao zašto je ometao nastavu, kako se osjeća zbog toga što mu je otežao posao i što ostali nisu mogli pratiti nastavu te šta može napraviti kako bi popravio situaciju, nadoknadio propušteno i nastavniku i ostalim učenicima? Učenik je odgovorio da mu je spomenuto gradivo teško i nerazumljivo i da je stoga bio toliko nemiran. Ispričao se za svoje ponašanje i ponudio da idući sat geografije napravi prezentaciju iz spomenutog gradiva. Prije ove situacije učenik je od strane drugog nastavnika dobio jedinicu i udaljen je s nastave.  

Iz navedenih primjera može se vidjeti da kazna rijetko popravlja situaciju, a frustrira. Restitucija pak pruža rješavanje problema, s naglaskom na popravljanje kako bi oštećena strana dobila zadovoljštinu, a počinitelj iz situacije izašao kao bolja osoba, motiviranija za pozitivno ponašanje.

Restitucija je, poput medijacije, usredotočena na budućnost odnosa. Nema pobjednika i pobijeđenih, svi dobivaju.

Image by Oleksandr Pidvalnyi from Pixabay