Selfie – samopromocija ili nametanje društvene odgovornosti?

Proteklih se dana, u jeku govora o humanitarnom angažmanu za stradale u potresu, mnogo moglo čuti o motivima zbog kojih se pojedinci odlučuju za volontiranje. Čule su se i kritike na račun onih koji su svoj nesebičan angažman odlučili prikazati i putem slika i selfie-ja na društvenim mrežama, pri čemu ih se krivilo da su humanitarno djelovanje instrumentalizirali za potrebe vlastite samopromocije. Ljudi su a priori pretpostavili kako su se te osobe upustile u volontiranje zbog motiva koji ne odgovaraju istinskim altruističnim zahtjevima.

Međutim, je li u teškim situacijama poput ove uistinu bitno propitkivati motive zbog kojih se netko odlučio pomoći drugome ili je, kao što je jedan poznati komentator društvenih događanja rekao, bitno samo da se pomogne – čisto makijavelistički. Osobito u vrijeme kada društvene mreže funkcioniraju kao produžetak našega vlastitoga ja, pri čemu sve bitne događaje iz naših života ionako dajemo na raspolaganje očima javnoga.

 Također, treba se zapitati i da li fluktuacija slika „s terena“ zapravo potiče i druge da se upuste u humanitarno djelovanje. Malo se zna o tome da je u situacijama poput ove, kada se društvo ili njegovi određeni dijelovi ujedine s ciljem većim od njih samih, najveći okidač međusobne solidarnosti obrazac koji se naziva društvene navike, a koji počiva na jakim i slabim društvenim vezama i još važnije – na društvenom pritisku.

Zapravo, na tome obrascu je iznjedren jedan od najvažnijih društvenih pokreta u novijoj povijesti – onaj za crnačka prava. Kada je 1. prosinca 1955. u američkoj državi Alabami crnkinja Rosa Parks uhićena jer se odbila ustati s mjesta u autobusu koje je bilo rezervirano za bijelce malo tko je mogao prepostaviti da će upravo taj događaj potaknuti cijelu crnačku zajednicu grada Montgomerya, a kasnije i šire, da se uključi u borbu za crnačka prava. Zašto baš taj događaj?

Rosa Parks je bila veoma cijenjena i voljena osoba u zajednici. Bila je aktivna u brojnim društvenim grupama, lokalnim centrima, crkvenim zajednicama i klubovima. Vikende je provodila ili volontirajući u raznim prihvatilištima, ili u botaničkom klubu, a srijedom je s grupom žena pomagala u pletenju pokrivača za lokalnu bolnicu. Izrađivala je odjeću za siromašne ljude u crnačkoj zajednici, jednako kao i za bogate mlade bjelkinje. Rosa Parks je imala društvene veze s ljudima različitih položaja. Drugim riječima, Rosa Parks bila je jako popularna osoba koja je imala poprilično veliki broj followers-a i friend-ova. Kada se uski krug njezinih prijatelja i obitelji (njezine jake društvene veze) okupio ispred policijske stanice u koju je privedena, bilo je samo pitanje pitanje vremena kada će se i širi krug njezinih poznanika (njezine slabe društvene veze) uključiti u protest. Od tih pak slabijih veza pokret se širio sve dalje i dalje upravo na temelju društvenog pritiska pri čemu su se pojedinci, od kojih mnogi inicijalno i nisu bili angažirani u borbi za vlastita prava, uključili na poticaj drugih koji su im svojim djelovanjem nametnuli društvenu obvezu da i oni to učine. U suprotnom, njihov bi vlastiti društveni i socijalni status došao u pitanje (manje je poznato da čak ni Martin Luther King nije došao samovoljno, već tek na drugi nagovor aktivista E. D. Nixona).

Iako zvuči pomalo apatično da naši društveni angažmani funkcioniraju po načelima neutralnog društvenog pritiska koji nam je nametnut izvana, činjenica jest da je to tako. Oni ne nastaju zato što je netko tako odlučio već se oslanjaju na društvene modele koji se začnu iz prijateljskih navika, a narastu kroz društvene veze cijelih zajednica u kojima se prihvate neke nove navike i običaji koji počnu mijenjati same sudionike. No, to ne znači da su takva djelovanja lišena autentične moralnosti. To znači da kao socijalna bića posjedujemo konkretne društvene obrasce kroz koje se naša humanost nastoji realizirati.

Živimo u vrijeme u kojemu je konstantna umreženost postala sastavni dio naše svakodnevnice. Preko društvenih mreža smo povezani kako s našim jakim vezama (obitelj, prijatelji), tako i s onim slabim vezama (poznanici, kolege..). Novost je u tome što smo u digitalnoj eri povezani i s onima s kojima izvan virtualne stvarnosti nikad nismo ni imali izravan društveni doticaj što donosi i brojne pozitivne posljedice u kontekstu govora o humanitarnom angažmanu. U mogućnosti smo dotaknuti širu mrežu ljudi nego ikad prije i na taj način izvršiti snažniji pozitivni društveni pritisak.

Iako nitko nije pozvan na to da skuplja lajkove na račun onih stradalih u potresu, to ne znači kako je svaka objava „s terena“ automatski i puka samopromocija. Ona može biti i poticaj na djelovanje za nekog našeg prijatelja, kolegu, poznanika, ili pak pukog follower-a. U svakom slučaju, kada govorimo o motivima djelovanja za one stradale u potresu, možemo biti sigurni u jednu stvar. Ljudi koji su ostali bez krova nad glavom ovih hladnih dana zasigurno ne razmišljaju o našim motivima, njima je bitno samo da im se pomogne.

Martin Svilanović, mag. theol.

Photo courtesy of Pixabay