Socijalne vještine kod djece
- Datum objave:
- Komentara:
- Ispišite članak

Socijalne vještine su one vještine koje osobi omogućuju upuštanje u odnose s drugima – članovima obitelji, poznanicima i drugim osobama. To su znanja, vještine i osobine potrebne za uspješnu socijalnu interakciju, djelotvorno postizanje emocionalnih, socijalnih i drugih ciljeva u odnosima, sa sobom i s drugima.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) socijalne vještine predstavljaju sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koja omogućuju osobama da se uspješno nose sa zahtjevima i izazovima koja pred njih stavlja život svakog dana.
Postoji niz socijalnih vještina koje bismo trebali savladati, neke još u ranom djetinjstvu, a s odrastanjem lista vještina se produljuje. To su: kontroliranje impulzivnog ponašanja, stavljanje svojih potreba na stranu (ili barem na drugo mjesto), prepoznavanje vlastitih osjećaja i upravljanje njima, prevladavanje konflikata, znati gubiti, znati se uključiti u grupu, surađivati, dijeliti, tolerirati, znati boriti se za ono što smatramo pravednim, znati glumiti, preispitivati autoritete, donositi odluke, prepoznavati tuđe osjećaje (empatija), zauzimati se za sebe, zauzimati položaj u grupi…
Dr.sc. B. Osman kaže: “Socijalna sposobnost odnosi se na vještine nužne za uspješno međuljudsko funkcioniranje (snalaženje u ljudskom društvu). Ona uključuju verbalna i neverbalna ponašanja koja su društveno prihvaćena i izazivaju pozitivne reakcije drugih ljudi.”
Možda ćemo socijalne vještine najbolje razumjeti kroz primjer školskog uspjeha. Njega ne predstavljaju samo dobre ocjene. Uspješnost učenika obuhvaća i sposobnost prilagodbe pravilima života u razredu te prihvaćenost od strane druge djece, a to djetetu omogućavaju razvijene i usvojene socijalne vještine.
Socijalna kompetencija često se izjednačava sa socijalnim vještinama. Premda imaju neka zajednička obilježja važno ih je razlikovati. Vještine se odnose na specifična ponašanja djeteta (primjerice djetetovu tolerantnost, asertivnost ili dr.) dok socijalna kompetencija obuhvaća načine na koji dijete koristi vještine u odnosu s drugima. Kompetencija uključuje i odnos prema sebi i svojim osjećajima i odnos prema drugima, njihovim osjećajima i potrebama.
Smatra se da je dijete socijalno kompetentno ukoliko je usvojilo tzv. prosocijalna ponašanja (npr. dijeljenje, pomaganje, surađivanje i sl.) i određene vještine koje mu omogućavaju razumijevanje svoje okoline i snalaženje u svakodnevnim situacijama kao i uspješno postizanje osobnih ciljeva (npr. prepoznavanje osjećaja, prepoznavanje vlastitih potreba…).
Rezultat usvojenih socijalnih vještina sposobnost je kontrole impulzivnog, egocentričnog i neprimjerenog ponašanja. Također je to i nošenje s vlastitim emocijama koje su djeci (i odraslima) neugodne (strah, ljutnja, tuga, frustracija, neshvaćenost ili dr.).
Socijalna kompetentnost razvija se tijekom odrastanja i potiče odgojem, prvo i najviše u roditeljskom domu, kasnije i kroz socijalnu interakciju – odnose s drugim ljudima, vršnjacima i odraslim osobama, u školi, susjedstvu, među vršnjacima. Najučinkovitijim za razvoj socijalnih vještina pokazao se odgoj koji je kombinacija topline i nadzora, potpore, poštovanja, uz postavljanje jasnih granica, ohrabrivanja, odgoj zdrave, jasne komunikacije – tzv. autoritativan stil odgoja. Takav odgoj potiče samopouzdanje, pozitivnu sliku o sebi, dobre odnose u obitelji i općenito, prosocijalno ponašanje.
U početku su djetetu najvažniji odnosi u obitelji, a kasnije važnu ulogu imaju odnosi s vršnjacima. Osim roditelja i odgajatelja (u ranom djetinjstvu) i vršnjaka (nešto kasnije), važnu ulogu u razvoju socijalnih vještina kod djece imaju i nastavnici (učitelji). U školi djeca stvaraju niz socijalnih odnosa, s vršnjacima i odraslima (nastavnicima, učiteljima) i imaju niz prilika za razvoj socijalnih vještina. Pri tome je veoma važna kvaliteta odnosa djeteta i učitelja odnosno nastavnika. Ukoliko je riječ o odnosu uzajamnog poštovanja i povjerenja dijete će i u odnosu sa vršnjacima vjerojatnije biti socijalno kompetentnije i na bolji će način reagirati na neprihvatljiva ponašanja od strane svojih vršnjaka.
Važno je znati da se socijalne vještine mogu naučiti i kasnije i da je socijalnu kompetentnost moguće, štoviše i nužno razvijati. Uloga roditelja pri tome ostaje najvažnija, uloga škole izrazito važna obzirom na to koliko vremena djeca provode u školi i kvantitetu interakcija sa drugima.
S djecom treba razgovarati o socijalnim odnosima, emocijama, vrijednostima. Treba im ukazivati na ponašanja i posljedice istih. Povezivanje ponašanja s ishodom pomaže uvidjeti i shvatiti, razvija empatiju i obzirnost, toleranciju i uvažavanje.
I ne zaboravite igru! Kroz igru s roditeljima i sa drugom djecom dijete najbolje uči socijalne vještine, vježba život…
Također je važno imati u vidu vrijednost vlastitog primjera.
Photo courtesy of Pixabay
ostavite svoj komentar