Kad boli nekog drugog – imamo priliku biti bolji ljudi

Zašto nekad ne reagiramo kad su drugi u nevolji? I kako to možemo promijeniti…

Kada se mi sami suočavamo s problemom, tugom, gubitkom, bolešću, krizom, prirodno očekujemo da će nas netko vidjeti, čuti i doživjeti. Da će nam se netko približiti, pitati kako smo, pomoći, ili barem pokazati da mu je stalo.

U trenucima osobne patnje, vlastita ranjivost nam je kristalno jasna. Znamo koliko je teško. I znamo koliko bi nam značilo da netko bude uz nas.

Ali kada se netko drugi nađe u teškoći, reakcija okoline često izostane. Ljudi znaju šutjeti, izbjegavati, ne pitati , ne ponuditi pomoć. I to boli. Ne samo onoga tko pati, već često i one koji su „promašili trenutak“ jer su nekad kasnije svjesni da su mogli nešto učiniti, a nisu.

Zašto se to događa?

Ova pojava nije rijetkost niti je znak da je netko loša osoba. Naprotiv – vrlo često je to rezultat složenih unutarnjih procesa koji utječu na to kako se odnosimo prema tuđoj boli.

Ne znamo što reći ili učiniti
Mnogi ljudi se boje pogrešnih riječi. Boje se da će dodatno povrijediti osobu, da će reći nešto „krivo“. Zbog tog straha, često odluče ne reći ništa, udaljiti se. Tišina, iako nenamjerna, može ostaviti dojam nezainteresiranosti.

Ne osjećamo tuđu bol kao svoju
Kada nismo osobno proživjeli sličnu situaciju, teško nam je razumjeti njezinu dubinu. Izvana, nešto može izgledati „nije tako strašno“, dok iznutra za osobu znači kraj svijeta. Velika je stvar pokušati mentalno ući u “tuđe cipele” i suosjećati s tom osobom.

Difuzija odgovornosti
Ako više ljudi zna za nečiji problem, često nesvjesno pomislimo da će netko drugi reagirati. I često ne reagira nitko.

I sami smo preplavljeni
Svatko nosi neki svoj teret. Kada smo već na rubu vlastitih kapaciteta, teško je primijetiti tuđu patnju, ne zato jer nismo empatični, nego zato što smo iscrpljeni vlastitim teškoćama i preplavljeni.

Tuđa bol nas podsjeća na vlastitu ranjivost
Suočavanje s tuđom patnjom može nas podsjetiti na ono od čega sami bježimo, od nepredvidivosti života, od nesigurnosti, od činjenice da se sve može promijeniti u jednom danu ili trenutku. I tada se, da bismo sebe zaštitili, nesvjesno povlačimo.

Kako svejedno biti podrška

Ne moramo biti savršeni. Ne moramo znati točne riječi. Ne moramo imati rješenja. Ponekad je sasvim dovoljno biti uz nekoga. Možemo reći:
“Ne znam što točno reći, ali ovdje sam.”
“Mislim na tebe, želiš li da ti donesem kavu, dođem na kratko, samo budem tu?”
“Što ti sada najviše treba?”

Empatija se ne mjeri rječitošću, nego prisutnošću. Ljudi se najviše sjećaju onih koji su bili tu, ne onih koji su sve znali ili „ispravno“ rekli.

Kad shvatimo zašto ljudi ne reagiraju odnosno reagiraju onako kako mi to ne želimo, lakše im možemo oprostiti. A kad osvijestimo što nas koči, lakše možemo biti ruka koja pomaže, rame koje je oslonac, ona ili onaj koji je tu.

Jedan iskreni čin bliskosti, poruka, poziv, pogled, gesta, može značiti cijeli svijet nekome tko se osjeća nevidljivo u svom bolu.

Image by StockSnap from Pixabay
Image by Gordon Johnson from Pixabay