Živite za svoje dijete, a ne za sebe?

Igrajući ulogu žrtve, opterećujemo svoje bližnje teškim teretima.

Najvažnije je ono što dijete vidi. Ako vidi da živimo samo za svoju djecu, ako smo sebe i svoje potrebe izgubili putem, ako smo zanemarili bračni tj. ljubavni život, ako se profesionalno ne ispunjavamo, ako ne nalazimo “vrijeme za sebe”, za neku aktivnost, za druženja, za dokolicu, ako sasvim zanemarimo svoju potrebu za zabavom i opuštanjem, jer stalno ima posla koji treba obaviti za djecu ili radi djece, onda smo u najboljim namjerama i iz velike ljubavi natovarili svojoj djeci strahovitu odgovornost za svoj život i svoju sreću, za koju ona nisu spremna i nepravedno je tako nešto tražiti od njih.

Posljedice

Djeca će biti sputana, zarobljena odgovornošću, a reagirat će jako različito. Neka će se pobuniti sve do krajnje neprihvatljivih oblika ponašanja kao što su ovisnost, kriminal, promiskuitet, napuštanje škole ili zanemarivanje šk. obaveza, druga mogu biti nesigurna, tjeskobna, povučena, dobra, poslušna djeca koja sve čine ne bi li kako vratila silan dug.

I jedna i druga ubit će sebe i svoje potrebe, onemogućit će rast i razvoj, zamrznut će se u svojoj nemoći da se nose s tolikom odgovornošću. Mogu li se takva djeca ikada emocionalno odvojiti od svojih roditelja i zaista odrastu?

Granice

Osobe pored nas, suprug, dijete, prijateljica, imaju svoje granice također. Ne prelazite ih. To znači da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da se to mišljenje može razlikovati od vašeg i slobodno izreći, bez straha od ljutnje ili otpora… Izgovarajte što vas smeta, što vam se ne sviđa, argumentirajte vaše mišljenje dopuštajući drugima da imaju svoje razloge, svoje načine djelovanja… Oni su u redu dok god ne ugrožavaju nas. Ne činite ni vi to drugima! Ako djetetu dajemo mogućnost izbora (naravno u omjeru s godinama), i slobodu da svoj izbor argumentira (zašto baš to želi) – pomažemo mu da se izgradi u osobu koja će znati što želi i kako do toga stići.

I na kraju, ako mi poštujemo naše dijete i njegove izbore vjerojatnije je da će i ono to činiti nama.

Ivana Grabar, prof.pedagogije, socioterapeut