Kako se nositi s dječjim odgovaranjem

Beskrajno ponavljanje istih razgovora može biti vrlo iscrpljujuće i frustrirajuće. U nastavku teksta dat ćemo neke od najčešćih primjera odgovora koje dobivamo od naše djece, kojima nas izbacuju iz ravnoteže i beskrajno frustriraju.

Priprema će nas osnažiti, bit ćemo spremniji odgovoriti na odgovore koji nam nisu prihvatljivi, bez izazivanja sukoba i natezanja. Neće svaki puta rezultati biti onakvi kakve bismo željeli no, s praksom ćemo biti sve umješniji.  

Kad nam dijete odgovara uglavnom to čini na sličan način, navodeći nas da se branimo, opravdavamo, osjećamo povrijeđeno, gubimo autoritet. Upravo je to ono što ne smijemo učiniti – upecati se na tu udicu. Bio opravdan ili neopravdan, odgovor koji dobijemo od djeteta ne bi nas smio dovesti u situaciju da izgubimo glavu i dopustimo djetetu da izbjegne svoju odgovornost.

„Budem kasnije“
Djeca su sklona ispitivanju granica, između ostalog i odugovlačenjem. Nekad to čine nesvjesno, nekad svjesno navode roditelja da odustane od zahtjeva, što mnogi roditelji i učine. Tu griješimo i djetetu šaljemo zbunjujuću poruku o odgovornosti.   

Primjer:

R: Ivane, molim te odnesi smeće.
D: Budem. Kasnije.

Nakon još jedne molbe, roditelj odustaje i sam/a odnosi smeće, ljut i povrijeđen.

Pokušajte:

R: Ivane, molim te odnosi smeće.
D: Budem. Kasnije.
R: U redu, samo imaj na umu da nema korištenja telefona dok to
ne napraviš.

„Kakogod, svejedno” ili okretanje očima
U prijevodu to znači „briga me“, „nije mi važno“, „nema veze“ ili slično.   
Djeca to roditeljima kažu obično onda kad su izgubili u pregovorima i kad ne znaju što više reći. To je njihov pokušaj da sačuvaju obraz, naljute nas i vrate nam milo za drago. Najbolje je takvo ponašanje ignorirati i inzistirati na onome što je dogovoreno. Pecanjem na ovu primjedbu riskiramo uvlačenje u novu (neproduktivnu) raspravu.   

Primjer:

R: „Znači, dogovorili smo… „
D: „Briga me“
R: „Što si time htjela reći mlada damo? Zar nismo… ?“

I kreće rasprava. Umjesto toga, odgovor „briga me“ i slične treba ignorirati, maknuti se i nastaviti raditi svoj posao (ili gledati TV, čitati ili štogod drugo).

„Ne možeš me prisiliti/natjerati.“
U prijevodu ovo znači „ne želim napraviti to što tražiš od mene“. Ovo je pokušaj postavljanja granice koju roditelj u očima djeteta ne bi smio prijeći. Poziva roditelja na sukobljavanje, a upravo je to ono što ne bi smjeli učiniti.

Primjer:

R: Molim te, napravi to što sam te zamolio.
D: Ne možeš me prisiliti.
R: O da, i te kako mogu.

I bitka se nastavlja i vrlo vjerojatno će eskalirati.

Pokušajte:

R: Molim te, napravi to što sam te zamolio.
D: Ne možeš me prisiliti.
R: Nisam ovdje da bi te prisiljavao na nešto no, budi svjestan da takvo
ponašanje ima svoje posljedice.

„Hoću to sada!“
Nema tko nije svjedočio sceni u kojoj dijete od roditelja vičući traži da nešto napravi za njega, sada i ovdje. Takvim ponašanjem (zahtjevom koji je popraćen vikom, plakanjem, udaranjem i sl.) dijete želi navesti roditelja da mu udovolji. Roditelji koji to učine djetetu šalju poruku da se vikom, galamom i sličnim ponašanjima postižu ciljevi. Zamolbe tipa „prestani molim te“ nisu učinkovite.  

Ono što roditelj treba učiniti u ovakvoj situaciji je: ostati miran i reći: „ Nemoj se tako ponašati. To ti neće pomoći. „. Nakon toga treba se okrenuti i otići par koraka ili više od djeteta (ovisno o tome koliko je staro).

„Zaboravio/la sam.“
Normalno je ponekad zaboraviti no, kad djeca učestalo govore da su nešto zaboravila postaje evidentno da se radi o neodgovornom ponašanju, izbjegavanju određene zadaće ili odgovornosti, nekad iz opravdanih razloga (možda nisu sigurna znaju li ili mogu li to napraviti kako treba, nekad zato što su umorna), nekad samo zato što im se ne da. Kako bilo, treba reagirati. Mirno i sa stavom. Npr. možemo reći: “Ok razumijem, no, to je i dalje tvoja odgovornost. Mogu ti pomoći naučiti neke tehnike kako bi se bolje organizirao, ako želiš.“  

„Mrzim te!“
Ovaj izraz mnoge roditelje izbezumi i paralizira, a djeca su toga i te kako svjesna. Važno je ne uzimati to k srcu nego se usredotočiti na problem. Mnogi roditelji nakon ovog odgovora krenu raspravljati s djecom, vikati, prijetiti i sl.   

D: Mrzim te.
R: Znam da me u ovom trenutku mrziš no, to ne znači da ću promijeniti mišljenje.

Djeca roditeljima znaju reći i da žele da nestanu, da ih barem nema i slično. Najbolje je sačuvati mir i pustiti dijete da se ohladi. U trenutku ljutnje nije poželjno pokretati razgovor o tome.

„Ne voliš me.“
Dijete nas ovom rečenicom želi povrijediti, oslabiti i natjerati da popustimo. Važno je upravo to ne napraviti. Obiteljska pravila su važna i ne bi trebala biti podložna ucjenama i manipulacijama.  Roditelj se ne treba opravdavati (Znaš da te volim, kako mi možeš reći takvo što?). Umjesto toga možemo reći:“ Sad nije riječ o tome volim te ili ne. Imamo dogovor o ovome i molim te da to napraviš.“

„Ti si kriv/a!“
Ovom izjavom djeca prebacuju odgovornost na roditelja. Riječ kriv ili krivnja treba zamijeniti s riječju odgovornost i reći: „Nije moja krivnja nego tvoja odgovornost.“

Primjer:

R: Zašto nisi napravila domaću zadaću?
D: Ti si kriva. Željela si da odemo u šetnju.
R: Ali nisi rekla da imaš zadaću za napraviti… bla…bla…

Pokušajte:

R: Zašto nisi napravila domaću zadaću?
D: Ti si kriva. Željela si da odemo u šetnju.
R: Samo malo. Trebala si mi reći da imaš zadaću za napraviti. Molim te,
drugi puta to napravi. Zadaća je važna, svakako ju treba napraviti prije
škole pa i po cijenu da ne idemo u šetnju zajedno.

„Ostavi me na miru! Ne tiče te se!“
Ponekad ih stvarno treba ostaviti na miru i dati im prostora no, dijete treba znati da postoje granice i da ponekad može biti ostavljeno na miru, ali ne uvijek kad to želi. Na ovakvu izjavu najbolje je ne reagirati burno i svađalački (Neću te ostaviti na miru. Želim da sada razgovaramo o tome.)

Pokušajte:  

D: Ostavi me na miru!
R: U redu. Možemo o tome i kasnije. Što kažeš za dva sata? Ili navečer?

Ovakva reakcija primjerena je za situacije u kojima dijete nije bezobzirno i grubo. Kad je riječ o nečemu što je važno riješiti sada i ovdje možemo reći: „Važno je da to riješimo sada. Kad završimo možeš se vratiti onome što si radio.“

Ako dijete to ne prihvati možemo reći:“ U redu, nećemo razgovarati sada no, nema korištenja mobitela dok ne razgovaramo.“

„Želiš me kontrolirati!“
Ova izjava poziv je za sukobljavanje i testiranje roditeljskog autoriteta. Ponekad je uistinu u pitanju roditeljska kontrola no, ponekad je to samo izbjegavanje odgovornosti uvlačenjem u raspravu. Mudro je na odazvati se tom pozivu i ne opravdavati se (nije istina, samo…).

R: Opet kasniš.
D: Zašto uvijek gnjaviš s tim? Zašto me moraš kontrolirati?
R: „Tvoja je odgovornost dolaziti kako smo se dogovorili. To nije stvar
kontrole.“

Važno je ne ‘upecati’ se na djetetovu udicu i ne krenuti raspravljati i opravdavati se. Kad dijete želi izbjeći odgovornost najbrži i dokazano najbolji način su ovakvi i slični odgovori kojima nas isprovociraju i potaknu na rasprave kojima često nema kraja niti sretnog završetka.

„Dosadno je.“

Svakome je nekad nešto dosadno i znamo koliko to može biti frustirajajuće i zamorno. Dosadno je često sinonim za teško. Ponekad je riječ o tome da nemamo dovoljno volje, interesa, discipline ili pažnje za nešto odraditi. Budući da život donosi i takve zadaće, važno je naučiti da i njih moramo rješavati. Kad dijete kaže da mu je nešto dosadno možemo ga upitati želi li da mu pomognemo na neki način (Mogu li ti kako pomoći/olakšati?). Potvrdan odgovor znači da dijete treba podršku i želi je, negativan odgovor znači da se trebamo odmaknuti i pustiti dijete da samo ili uz pomoć nekog drugog (možda vršnjaka) riješi problem. Svakako treba ostaviti otvorena vrata ukoliko se dijete predomisli (U redu. Ako se predomisliš, tu sam.)

Važno je da zapamtimo da nije roditeljska odgovornost rješavanje toga kako se dijete osjeća ili rješavanje njihovih problema. Roditeljska je uloga učiti dijete kako da rješava probleme s kojima se suočava i kako da se s njima nosi. Svatko mora iskusiti i dobro i loše, zanimljivo i dosadno, naporno i lako. Važno je što iz toga nauči.

D: Ova matematika je užasno dosadna.
R: Ne budi lijen, primi se posla.

Umjesto ovog pokušajte:

D: Ova matematika je užasno dosadna.
R: Da, matematika može biti dosadna i teška no, tvoja je odgovornost
riješiti te zadatke. Mogu li ti kako pomoći? Ili možda može netko drugi?
Imaš ideju?

Važno je dijete podsjetiti na njegovu odgovornost i potaknuti potragu za rješenjem umjesto zaglavljivanja u problemu.

„Profesor iz povijesti je idiot!“
Svako dijete tijekom odrastanja susretne se s učiteljem, odgajateljem, profesorom ili drugom odraslom osobom koja mu iz nekog razloga (opravdanog ili neopravdanog) ne odgovara. Djeca su tada sklona te osobe nazivati pogrdnim imenima i svoje neuspjehe ili neposluhe opravdavati osobnošću te osobe. Kad nekritički podržavamo takav stav miniramo i tu osobu i sami sebe, svoj autoritet.  

Primjer:

D: On je stvarno idiot. Mrzim ga. To što traži od mene je stvarno previše.
R: Da, stvarno zna biti grozan. Ipak, trebao bi poslušati i napraviti što traži od tebe.

Dijete na ovaj način dobiva saveznika u roditelju i dobiva slabašan poticaj da obavi zadatak.  

Pokušajte:

D: On je stvarno idiot. Mrzim ga. To što traži od mene je stvarno previše.
R: Nećeš si pomoći nazivajući ga pogrdnim imenima. Imaš li ideju što možeš napraviti da odradiš zadatak? I ako mogu kako pomoći, tu sam.   

„Voliš ga/ju više od mene.“
Braća i sestre nerijetko se natječu za roditeljsku pažnju i naklonost (ljubav), a nerijetko njome i manipuliraju kako bi dobili nešto za sebe. Najbolje je ne opravdavati svoje ponašanje i ne ulaziti u rasprave. Npr. ok je reći: “Volim te i ne brini o tome. Sad nije riječ o tome tko koga koliko voli nego o tvojem zadatku.“

Primjer:

D: Uvijek je po njegovom. Voliš ga više od mene.
R: Ne razgovaramo o tome tko koga više ili manje voli. Razgovaramo o tome da je tvoj red da opereš posuđe. Ni manje ni više.

„Ti nisi moj tata/moja mama. Nisam te dužan slušati.“
Ovo je rečenica koju djeca znaju izgovoriti osobi koja im nije biološki roditelj (bilo da je to očuh, maćeha, posvojitelj, rođak/inja ili druga odrasla osoba koja pomaže/sudjeluje u odgoju i brizi za dijete. Ovom izjavom dijete želi oduzeti moć drugoj strani i napraviti po svom. Važno je ne uzimati izjavu osobno i ne reagirati burno. Djetetu treba mirno objasniti svoju ulogu i ne uvlačiti se u rasprave i objašnjavanja. Pri tome je važno ne u razgovoru ne spominjati (naročito ne u negativnom svjetlu) biološke roditelje (majku ili oca) jer to samo može pogoršati situaciju.

Primjer:

D: Ti nisi moja mama, ne moram te slušati!
O: Istina, nisam tvoja mama no, odrasla sam osoba i odgovorna za tebe. Znaš da postoje određena pravila u ovom kućanstvu i posljedice ako ih se ne pridržavamo.

Postoji još niz odgovora kojima nas djeca nastoje destabilizirati, umanjiti naš autoritet i sl. kako bi izbjegli neku odgovornost. Naveli smo samo neke, najčešće. Vježbajte mirne, staložene reakcije i ne odustajte od jedne od najvažnijih lekcija koje roditelj treba naučiti dijete: odgovornosti za svoje postupanje.

Image by Luisella Planeta  from Pixabay