Ljubomora među braćom/sestrama

Dolazak drugog djetata u obitelj najčešći je okidač za ljubomoru djeteta.

Drugo dijete postaje prvome dežurni krivac za sve – nedovoljno vremena, ljubavi i pažnje od strane roditelja, drugačiji tretman (djeca ga obično doživljavaju kao nepravedan). Naime, odjednom se pažnja roditelja (posebno majke) i ostalih članova obitelji premješta na prinovu, a tu su i nova očekivanja i odgovornosti prema starijem djetetu.
To može uzrokovati izraženu promjenu ponašanja. Neka djeca na prinovu reagiraju napadima bijesa, neka ignoriranjem, a neka se djeca vraćaju u dob kada su i sama bila bebe (počinju mokriti u krevet,
plaču, tepaju…).

S druge strane, mlađe dijete može svog starijeg brata ili sestru doživljavati kao dijete koje dobiva više poštovanja, više povjerenja i veću važnost (ti si stariji/a, ti možeš, ti znaš) i razviti osjećaj manje vrijednosti.
Osjećaj ljubomore normalna je pojava, kod neke djece izražena više, kod neke manje. Uvelike ovisi i o sposobnosti roditelja da pronađu ‘pravu’ mjeru pažnje i ljubavi za svu svoju djecu.
Ljubomora je više izražena među djecom istog spola, a kod djece suprotnog spola češće se javlja kod male dobne razlike među djecom. Ukoliko je razlika među djecom veća od sedam godina tada obično nema problema sa ljubomorom.

Ukoliko ljubomora nije uzrokovana stvarnom usmjerenošću roditelja na jedno dijete i zanemarivanjem drugog djeteta, kako dijete sazrijeva ono bolje shvaća svoju ulogu i uloge drugih članova obitelji – postaje svjesno činjenice da ljubav nije djeljiva, da dvoje ili više djece znači i više obaveza za roditelje i manje vremena za igru i druženja i sl.

Bratsko suparništo može potrajati. Djeca se mogu sukobljavati, natjecati pa i fizički obračunavati. Važno je naučiti ih da sukobe ne smiju rješavati nasilnim postupanjem već dogovorom. Isto tako, važno je naučiti djecu da sukobe rješavaju što je moguće više samostalno, bez uključivanja roditelja. Roditelj se treba uključiti samo onda kada je izgledno međusobno nasilje (fizičko, psihičko ili oboje). Tada je poželjno ne  zauzimati strane nego zaustaviti sukob, a razgovor i dijeljenje pravde ostaviti za kasnije kada se emocije slegnu. Roditelj se treba postaviti autoritativno i smireno te  dopustiti objema stranama da objasne svoje viđenje problema. Ne treba poticati međusobno tužakanje, nego iskrenost i pravednost prije svega.

Važno je naglašavati važnost međusobne brige i odanosti među braćom pa i onda kada je to na štetu roditelja.
Ponekad roditelji prenaglašavaju problem ljubomore među djecom, a ponekad i potiču ljubomoru npr. uspoređivanjem (ugledaj se na sestru, nikada nećeš biti kao on i sl.). Svako je dijete pojedinac za sebe i ne treba ga uspoređivati ni sa kime.
Nastojte uključiti djecu što češće u zajedničke aktivnosti u kojima su usmjereni jedni na druge, u kojima si moraju pomagati i surađivati. Neka to budu aktivnosti u kojima su mogu do izražaja i važnosti doći njihove sposobnosti i u kojima se mogu iskazati.
To može biti i zajedničko pospremanje doma. Svakome treba delegirati dužnosti prema mogućnostima. Kasnije svi zajedno uz sladoled i u opuštenoj atmosferi možete komentirati obavljeni posao i pohvaliti svakoga ponaosob (i posebno onoga tko se dodatno potrudio).

Međusobna briga povezuje i stvara bliskost među braćom i sestrama. Uključite starije dijete u brigu o mlađemu – neka vam pomogne previti bebu, nahraniti ju ili uspavati. Dopustite svom starijem djetetu da povremeno pričuva mlađeg brata ili seku, dajte mu ‘ovlasti’ (ti si odgovoran i mora te slušati), dopustite mu/njoj da bude važan.

Sasvim je normalno da su djeca povremeno ljubomorna na svoju braću. Što je dijete starije i što su roditelji sposobniji u pružanju zdrave doze ljubavi i topline, osjećaja nedostatka ljubavi i osjećaja manje vrijednosti sve je manje.