Motivirati, ne kritizirati

Ovdje nije riječ  samo o pristupu djeci već i drugim osobama. Skloniji smo primjećivati i spominjati negativne nego pozitivne osobine, ono što još nije učinjeno, prije nego ono što je već obavljeno. Bez obzira radi li se o prigovaranju ‘u dobroj namjeri’ ili po navici, kod druge strane to izaziva otpor, pogotovo ako se ponavljaju iste riječi i izrazi, bez nuđenja rješenja konkretnog problema.

Evo kako možete konstruktivnim razgovorom pomoći djetetu:

• najprije je nužno naglasiti što je učinjeno dobro, uspješno ili zadovoljavajuće,
• zatim izreći sa čime nismo zadovoljni, što nas smeta,
• pitati dijete što ono misli o tome – saslušati njihove argumente,
• pokušati pronaći kompromis, postići dogovor oko onoga što nas smeta (ponekad tražiti i potpis ako mislite da vas dijete ozbiljno ne shvaća) – to se postiže pitanjima: Ja želim da se to obavi do tada, a ti da se to obavi do tada. Idemo naći srednje rješenje. Ili slično,
• odrediti vrijeme u kojem će se taj dogovor ispoštovati te dogovoriti sljedeći razgovor i neka dijete samo odredi sebi što učiniti ako ne ispoštuje dogovor – obavljanje nekog dodatnog posla ili uskraćivanje neke privilegije…
• tema slijedećeg razgovora: osvrt na zadatak, je li  obavljen, jesu li negdje bili problemi, što bi se  moglo bolje, lakše… i sl.

Od neprestanog ponavljanja kritika nema koristi. Konstruktivan razgovor u kojem se pronađe kompromis, postavi zadatak i prati njegovo ostvarivanje moguće je rješenja sukoba u kojem obje strane bivaju zadovoljne i osjećaju se uvažene.  

To ne znači da nikada nećemo izraziti ljutnju, biti nervozni ili podići glas. To znači da ćemo se uvijek vraćati konstruktivnom razgovoru kao jedinom pravom i trajnijem izlazu odnosno rješenju problema. Ponavljanje kritika je kao lajanje na vjetar.

Kad je škola u pitanju nije poželjno da su roditelji koncentrirani isključivo na ocjene odnosno rezultate (ishode). Važno je pitati dijete kako funkcionira sa svojim prijateljima, što voli, s kim se najradije druži, što bi promijenio da može…  Zatim može doći i do razgovora o ocjenama. Krenemo li odmah na ocjene, poručujemo djetetu da nam je samo to važno te da nije toliko važno što se ono možda trudi, ne osjeća dobro u razredu ili drugo.

Kod neke djece ponekad izgleda kao da pritisak i kontrola daju željene rezultate. Učinak je upravo suprotan, samo to neka djeca pokažu odmah, neka kumuliraju u sebi. 

Roditelju ne bi smio biti cilj samo dijete-dobar učenik, nego zaigrano, znatiželjno, sretno, dijete koje uživa u djetinjstvu…

O školi bi trebalo razgovarati svakodnevno, uz izbjegavanje šablona (kako je bilo u školi? imaš li što za zadaću?). Kroz razgovor bi doznati prvenstveno kako je dijete, kako se osjeća. Važno je poticati samostalnost, u skladu sa dobi djeteta, vjerovati u dijete. Škola i pisanje domaćih zadaća djetetov je ‘posao’, učenje također. Roditelj je tu da podržava i pomogne do određenje mjere – eventualno napravi nešto zajedno s djetetom, ne umjesto njega. 

Izjave kojima djetetu ukazujemo na važnost obrazovanja za njegovu budućnost malog su značaja.  Djeca žive u trenutku. Nisu u stanju zamišljati budućnost i percipirati svoju ulogu u njoj kroz naše ‘naočale’.

Zato predlažemo motivirati dijete nečim što je izgledno u bliskoj budućnosti. Npr. voljenim slatkišem, zajedničkom igrom ili nečim drugim što dijete veseli. Izbjegavajte odrađivanje zadaće i učenja u kasnijim večernjim satima (naročito ne neposredno prije spavanja) jer će dijete biti previše umorno.

Nastojte relativizirati važnost ocjena onoliko koliko je to moguće. Ocjene nisu važne same po sebi. Ako se dijete trudi, a ne uspijeva postići željeni rezultat ne bismo ga trebali kritizirati. Uvijek trerba pohvaliti trud i nagraditi ga kad je to moguće. Ocjena je samo jedan od pokazatelja uspješnosti i ne ovisi isključivo o djetetu. Sklonost radu, trud i upornost višestruko su važniji od ocjena.

Photos courtesy of Pixabay