Prva i najvažnija sjećanja

Najviše se pamte osjećaji…

Naša najranija sjećanja rijetko sežu u razdoblje prije četvrte godine. Moguće je da se sjetimo nekog vrlo upečatljivog događaja, nečeg što je kod nas izazvalo jake emocije.

Dijete pamti od rođenja no, u najranijim danima riječ je o tzv. kratkoročnom pamćenju koje se s vremenom produljuje. Kratkoročno pamćenje rezultat je nerazvijenosti i nepovezanosti dijelova mozga zaslužnih za dugoročno pamćenje. Naše su prve godine bogate novinama i iskustvima no, sjećanja na njih, ukoliko nisu vezana uz intenzivne emocije, vremenom izblijede i/ili se mijenjaju.

Najviše se sjećamo osjećaja koje smo imali – pozitivnih i negativnih. Sigurnosti uz roditelje, pažnje i brige, osjećaja koji smo imali kad smo postigli nešto važno, ali i osjećaja srama, neugode, ugroženosti, boli.

Osobe starije životne dobi nerijetko se sjećaju detalja na odjeći koju su imali nekom prigodom iz djetinjstva i ne sjećaju se što su taj dan imale za ručak. Ne zapamtimo uvijek sam događaj i detalje vezane uz njega, ali pamtimo kako smo se tada osjećali.

Emocije prizivaju sjećanja.

Zato djeca pamte rođendanske proslave na kojima su se osjećala kao prinčevi i princeze, obiteljska druženja tijekom kojih su se osjećala voljeno i sigurno, postignuća koja su izazvala snažan osjećaj ponosa… I ona u kojima su bile prisutne neugodne emocije (straha, srama, boli i sl.).

Prepričavanje događaja i pregledavanje fotografija izvrstan su način za osvježenje pamćenja. I prizivanje osjećaja koje su neki događaji u nama izazvali.

Lijepa sjećanja obogaćuju naš život i osnažuju nas za sadašnji život.

Photo courtesy of Pixabay