Psihoterapeut Ivana Grabar: Od kuda dolazi tjeskoba i kako je se riješiti?

Tjeskoba je kažnjavanje sebe…

Recimo da smo malo dijete. Recimo da nam roditelji ne dopuštaju da se posve izrazimo. Recimo da se ponekad poželimo poigrati s autićima. Roditelji kažu: To je za dječake. Uzmi svoje lutke. Zatim poželimo penjati se po drveću sa dječacima iz ulice. Roditelji kažu: To djevojčice ne rade. Pogledaj Mariju kako je uvijek uredna i igra se s lutkama.

Neki od nas shvatimo – ovakva ponašanja najbolje je sakriti od roditelja. Pred njima takve igre nisu dobrodošle. Zaključujemo da se trebamo takvih ponašanja odreći ako želimo biti roditeljima ‘dobri’, ‘voljeni’, ‘prihvaćeni’. Ipak, ne možemo se u potpunosti odreći takvih ponašanja, pa ih činimo u tajnosti, da roditelji ne vide.

Čak i tada, doživljavamo u sebi kao da nas roditelji gledaju i prekoravaju. Zamišljamo da su oni tu, u nama i određuju što je ispravno, a što nije. Što se pristoji, a što ne. Taj dio svijesti u koji smo pospremili nama važne osobe (majku, oca ili nekoga o kome smo ovisili dok smo bili dijete) stučnjaci nazivaju superego.

Superego nas gnjavi…

Kraj nas više nema majke, oca, ali smo ih mi internalizirali i sada čujemo njihove glasove, stavove u odnosu na ono
što činimo. Kada je to u suprotnosti od njihovih očekivanja ili odobravanja, kažnjavamo sami sebe stvaranjem
osjećaja tjeskobe.

Osjećaj tjeskobe je tako jak i neugodan da se prestajemo ponašati onako kako bi to smetalo roditeljima. Potiskujemo svoje želje i potrebe, a na kraju gubimo sebe. U stanju smo tvrditi da smo takva ponašanja prestali činiti ne zato što to roditelji nisu odobravali, već zato što, eto, mi to više ne želimo. Istovremeno možemo osjećati pad životne energije i radosti, jer smo zapravo zatomili jedan dio sebe koji je proizvodio te emocije.

Istina je da zapravo više ne znamo što želimo, a što ne želimo. Povremeno se ‘uhvatimo’ da upravo ponavljamo ponašanja majke ili oca  – i to upravo ona za koja smo mislili: ”Ja nikada neću tako…”.

To nas još više deprimira i shvatimo da smo se pretvorili u svoju (nezadovoljnu ili nesretnu) majku ili (gunđavog) oca…

Više nemamo snage i radosti i spremnosti da se nosimo sa životnim okolnostima jer smo izvor začepili. Tjeskoba prerasta u anksioznost, a onda depresiju…

I ako se tako nešto dogodi, puta uvijek ima. Pronaći ćete ga tako da polako, sasvim pažljivo pogledate u sebe, i kažete: ”Učinit ću nešto što ti godi, upravo danas. Jer te volim i trebam.” Ako osjećate da ne možete sami, javite se!

Ivana Grabar,prof.
integrativni gestalt terapeut
osobni psihoterapeut

“Depressed Young Woman Sitting At Home” – Image courtesy of nenetus at FreeDigitalPhotos.net