Razum ili osjećaji?
- Datum objave:
- Komentara:
- Ispišite članak

Dvojba između onoga što smatramo ispravnim (često povezano s razumom, normama, očekivanjima, moralom) i onoga što osjećamo (intima, autentičnost, srce) događa se mnogima, osobito osjetljivim, samoreflektivnim osobama.
Evo nekoliko načina kako to možemo gledati:
Osjećaji su signal
Osjećaji nisu protivnici razuma, nego pozivi na pažnju, nisu “pogrešni”. Oni su signal, informacija o onome što se u nama događa. Ako nas vuče nešto što nije „razumski ispravno“, to ne znači da je to nužno loše, nego da postoji nešto dublje, što traži našu pažnju. Nešto što nam je važno.
Pomoći može pitanje: Što ovaj osjećaj želi da vidim ili priznam?
Savjest vs. unutarnji kritičar
Ponekad „ispravno“ dolazi iz unutarnje zrelosti. Ponekad dolazi iz uvjetovanja — straha od osude, potrebe da se udovolji, da se bude “dobar”. Kad to osvijestimo, lakše možemo razlikovati autentičnu savjest od unutarnjeg kritičara ili straha.
Pomoći može pitanje: Dolazi li to „ispravno“ dolazi iz mog uvjerenja ili iz tuđih očekivanja?
Vrijeme donosi jasnoću
Ne moramo uvijek birati odmah. Kad nas nešto muči jer razum i osjećaji vuku na različite strane, korisno je zastati, ne djelovati impulzivno, nakratko se odmaknuti. Emocije tada “odleže”, misli se poslože.
Pomoći može pitanje: Ako ništa ne učinim odmah, hoće li osjećaj rasti ili nestajati?
Integracija – ne borba
Najmudrije je ne suprotstavljati srce i razum, nego ih pokušati uskladiti. Naći ono što osjećaš da je ispravno, a to nije ni samo osjećaj, ni samo pravilo. To je unutarnja istina koja ne ostavlja gorčinu ni žaljenje.
To što imamo dvojbe pokazuje da imamo razvijenu unutarnju etiku i osjetljivost. To je kvaliteta, ne mana. Ponekad ćemo pogriješiti, ali ono što gradi našu unutarnju snagu nije savršen izbor nego iskrenost prema sebi i spremnost da se nosimo s posljedicama vlastitih odluka.
U nastavku teksta predlažemo nekoliko konkretnih tehnika i pitanja koje možeš koristiti kad si rastrgana između onoga što osjećaš i onoga što smatrate ispravnim. One pomažu ne da “izaberemo ispravno”, nego da donesemo odluku koja je cjelovita i u skladu s nama.
1. Tehnika “unutarnjeg vijeća”
Zamisli da unutar sebe imaš vijeće sastavljeno od nekoliko glasova:
- Glas srca – što želim, što osjećam, što me veseli?
- Glas razuma – što dugoročno ima smisla, što je praktično, što je pravedno?
- Glas straha – čega se bojim?
- Glas vrijednosti – tko želim biti, za čim želim stajati?
Zapiši što bi svaki „glas“ rekao. Gledaj postoji li glas koji dominira – i koji pokušava ušutkati druge. Idealno je donijeti odluku kad čuješ sve njih, a ne kad samo jedan viče.
2. Pitanje savjesti:
“Bih li ovime mogla pogledati sebe u ogledalo i mirno disati?”
Ovo pitanje uklanja pritisak “što je ispravno” i umjesto toga gleda: što je za mene u ovom trenutku najiskrenije, najmanje nasilno prema sebi i drugima.
3. Tijelo zna
Kad razmišljaš o opcijama, osluhni i osjeti svoje tijelo:
- Kad pomisliš na jednu opciju – imaš li napetost, zatezanje, težinu?
- Kad pomisliš na drugu – imaš li olakšanje, prostor, mir?
Tijelo često zna prije nego mozak. U njemu je zapisano tvoje dublje „da“ ili „ne“.
4. Dvije verzije tebe
Zamisli da si odabrao/la jedno. I sad živiš s tom odlukom. Kako izgledaš? Kako se osjećaš? A sad zamisli da si odabrao/la drugo. Gdje si? Kako dišeš?
Koja verzija tebe ti je bliža, poštenija prema sebi, tiša u duši?
5. I za kraj: što bi rekla dragoj prijateljici?
Da ti draga osoba kaže: “Ne znam što da napravim, mučim se između onog što osjećam i onog što mislim da je ispravno…” – što bi joj rekla, bez osude?
Odgovor koji bi dali prijateljici/kćeri/bratu često je i odgovor koji trebamo.
ostavite svoj komentar