Zaboravljeni čekić

Iako je normalno griješiti i svi to činimo, važno je da nastojimo i naučimo griješiti što manje. U jednom su samostanu imali dozvolu griješiti. Uočeno je, naime, da manje griješimo kad nismo u strahu od pogreške.

Jednog je dana opat šećući samostanskim dvorištem naišao na čekić, nemarno ostavljen pored staze, u travi. To ga je uznemirilo jer su redovnici živjeli vrlo skromno i alati su se smatrali vrijednim i brižno ga čuvali i pospremali.

Došavši u zajedničku prostoriju inače blagi opat očitao je redovnicima lekciju o čuvanju stvari i njihovoj vrijednosti. Kada je završio s pridikom, redovnici su ostali sjediti u tišini, bez riječi. Opat se nadao da će se krivac javiti i ispričati no, to se nije dogodilo. Takvo ga je ponašanje još više uznemirilo pa je krenuo u svoju sobu da se smiri i razmisli o svemu ovom.

Hodajući prema sobi, odjednom je zastao. Sjetio se da je on taj koji je ostavio čekić. Tek sada nakon što je izgrdio svoje kolege redovnike dosjetio se kako je posao morao prekinuti zbog hitnog poziva i u toj žurbi zaboravio na čekić.

Vratio se i priznao redovnicima svoju grešku te se ispričao za svoje ponašanje i sumnjičenje.

Image by Annabel_P from Pixabay