U školi

Krenuo dječak u školu. Bio je još poprilično malen poput mnogih prvašića. Škola je bila velika. No, kad je mali dječak otkrio da u svoju učionicu može ući ravno s ulice, bio je sretan. I škola se više nije činila tako velikom.

Jednog jutra, nakon što je dječak već neko vrijeme išao u školu, učiteljica je reče: “Danas ćemo crtati.”
“Super!” – pomisli dječak. Volio je crtati životinje i znao je nacrtati bilo što: lavove i tigrove, kokoši i krave, vlakove i čamce i drugo. Izvukao je svoju kutiju s bojicama te počeo crtati.
No, učiteljica je reče: “Stanite! Još nije vrijeme!” Čekala je dok joj se ne učini da su svi spremni.

“Možete početi. Crtat ćemo cvijeće.” reče učiteljica.
“Super!” – pomisli dječak. Volio je crtati cvijeće i krene crtati divne cvjetove svojim ružičastim i plavim bojicama. No, učiteljica reče: “Čekajte! Pokazat ću vam kako. I nacrta cvijet na ploču.
“Tako, sada možete početi.” – reče ona potom.
Dječak je gledao učiteljičin cvijet. Potom je pogledao svoj cvijet. Njegov mu se sviđao više od učiteljičina. No, nije to rekao. Samo je okrenuo papir i nacrtao cvijet poput učiteljičina. Bio je crven sa zelenom stabljikom.

Drugog dana učiteljica reče djeci: “Danas ćemo raditi s glinom.”
“Super!” -pomisli dječak. Volio je glinu. Znao je štošta napraviti od gline: zmije i snješka, slonove i miševe, automobile i kamione… Počeo je valjati i gnječiti svoju glinenu loptu. No, učiteljica tad reče: “Čekajte! Još nije vrijeme! Čekala je dok joj se nije učinilo da su svi spremni i tada rekla; “Možete krenuti.”
“Pravit ćemo posude.”
“Super” -pomisli dječak. Volio je praviti posud pa je krenuo izrađivati svoju. No, učiteljica tad reče: “Čekajte! Pokazat ću vam kako.”
“Sada možete početi.” – reče kada je bila sigurna da su je shvatili.
Dječak je gledao u učiteljičinu posudu, a potom je pogledao u svoju. Njegova mu se posuda činila ljepšom od učiteljičine. No nije to rekao, samo je ponovno izvaljao svoju glinu u veliku loptu i izradio je posudu poput učiteljičine. Bila je to duboka posuda.

Dječak je ubrzo naučio čekati i gledati i raditi stvari baš poput učiteljice.
Više nije radio stvari po svome.

Tad se dogodilo da se njegova obitelj preselila u drugi grad i dječak je morao poći u drugu školu. Ta je škola bila još veća od stare i nije bilo vrata s ulice u učionicu.

Prvog dana u novoj školi nova učiteljica reče: “Danas ćemo crtati.”
“Super!” – pomislio je dječak i čekao da učiteljica kaže što treba raditi.
No, učiteljica nije ništa rekla nego je samo hodala po sobi. Kad je došla do dječaka upita ga: “Zar ne želiš crtati?”
“Želim” – rekao je dječak, “Što ćemo crtati?”
“Odluči sam što želiš crtati.” – reče učiteljica.
“Kojom bojom?” -upita dječak.
“Kojom želiš.” – odgovori učiteljica.

Dječak je, premda zbunjen, počeo crtati.
Pomislio je: “Sviđa mi se ova škola iako se u učionicu ne može ući ravno s ulice.

(Helen E. Buckley)

Photos courtesy of Pixabay